Пређи на главни садржај

13-14 AVGUST 2026…

 



Pola avgusta 2026 već za nama a kako su nam plodovi dobro krenuli čak mnogo dobro kao da nismo usred nekog žarkog i paklenog leta. Kako god preživeli smo još neke teške izazove…

Dana 13 avgusta 2026 tj. sparno juče nabrala sam izjutra 2 glavice ranog kupusa ditmar i ponovila novu zelenu šerpu (za renoviranu kuhinju najmanje kupljena 3 nova kuhinjska posuđa dve šerpe i jedan neobičan tiganj koji ću ja koristiti kao pekač) te skuvala sam još jedan letnji a slatki kupus sa malo pilećih bataka...

I nabrala sam tek u večernjoj berbi još jednu ali manju korpu paradajza (par kesica ostavila u zamrzivač)…

Potom sam obrala jednu količinu paradajza volovsko srce u veću korpu a svaki plod zmeđu 450 i malo preko 500 g, tačnije u samo 3 najkrupnija ploda izmerene su ove težine - 528 g 488 g i 453 g te našla sam ukupno 1 kg 469 g tako da sam najmanje 3 kg samo paradajza volovsko srce nabrala. I od toga ću tek sutradan tj. danas napraviti tomato supu...







Šljive su preukusne i odlične za konzumiranje malo jedrije ne volim prezrele šljive ali ima nažalost na obrođenoj grani i dosta skuvanih pod stablom dosta opalih sasušenih šljiva (to ide živini) dakle ima i gubitaka no ostaje i opet dovoljno za jelo za džem za pakovanje svežih plodova u zamrzivač a kakva je teška vrela bezkišna godina šljive su ponovo odlične...

Drenjak ili dren je već sazreo i to je jako neobičan prizor za prvu polovinu meseca avgusta jer to je pak trebalo da se vidi najmanje kroz mesec i po dana negde krajem septembra ili početkom oktobra meseca, zar ne…








Uspela sam da sredim špajz da sve zastrem sa novim mušemama (mama je imala najmanje 5 različitih mustri mušema na svim policama) u boji starog zlata. I sve složim te izbacim 3 velika džaka sarih nepotrebnih tegli i ostalog krša. Dakle, mene treba zvati tamo gde je krš i lom (mada mama nije držala nikad ništa neuredno ali su kod mame svi donosili svoje starudije i tako nam blokirali prostor) kao što je eto učinila mama da napravim malo više reda ili pročišćenja u atmosferi da višak lepo izbacim napolje izvan svega posebno izvan naših pogleda. I tako sve prodiše posle moje interencije a ja obožavam da od džumbusa napravim nešto savršeno složeno. I ostalo nam je viška samo metar i po mušeme nego što samo izračunale a kupile smo 5,60 metara mušeme)…

Danas 14 avgusta 2026 berem jednu malu činiju čerija  a najozbiljniju nešto veću berbu ostavljam za kasnije...







Lišće na kruškama žuti i opada kao da je listopad kao je jesen  a opada sve ono što je sunce spržilo vreo vazduh obario i skuhao...

Obrala sam prve sitnije jestive suncokrete i sa to malo semenki nahranila svoju živinu koja mi bez svake sumnje zoba iz ruke...

Od jedne manje tikvice napravila sam ponovo one preukusne čamčiće napunjene povrćem pilećim mesom i sa dosta kačkavalja…

Polagano prešli smo danas na drugu ili frontalnu stranu naše fasade i sada se postavlja najpre stiropor oko prozora a nakon toga ponovo se nastavlja lepljenje mrežice ili peglanje zidova...

U prašumi zvanoj “Hirošima” šetati zavirivati jeste veliki užitak mada dosta je zelenih novih plodova dosta jedrih tako da se ova sezona naših branja samo još produžava i mislim da će ove godine sve trajati zadugo kao nikad pre te neka budem i pristrasna u tom svom sudu ili zaključku. I tamo je samo po neki list spržen a sve ostalo bujno živo zeleno (dobro je ne uklanjati lišće ono prav i veliki štit pravi hlad pravi senku pravi prijatniju atmosferu a hrani i dalje živu biljku a suludo bi bilo na opakim vrućinama ukloniti skoro svo lišće i napraviti pustoš pre roka, možda neću ni vrhove da režem neka idu biljke koliko u visnu sve žele a plodova će ionako biti i bez svega toga a hoću da se igram ovoga puta i tako te neću svojim biljkama mnogo da nanosim nekim seckanjem bola)…







Hokaido bundeve samo odnekud se pojavljuju i ako sam najpre mislila da će ih biti nešto jedva nešto malo i sitnijih naprotiv imaću ponovo i krupnih bundevica. Ove godine neće stići brzo a ni prerano već u svoje najbolje vreme te ne smetaju da onako jarko obojene narandžaste lepo vise i da u one najtvrđe udarim po malo svojom mudrom glavom (sada se moramo saginjati i do zemlje klanjati samo biljkama koje nas ovako neštedimice hrane i od svega stresnog brane jer te biljke su dakle pravi najčistiji sveci za mene najveća čuda svih svetova…

Šta da još kažem - u mojoj “Hirošimi” nema primene znate onih brzih trikova za uspešnu sadnju ili dobre krupne plodove pošto je sve tamo stvar ko zna kojih čuda a ako sam šta učinila nagruvavši sve one sitne svoje biljčice u onu jednu gustu preostalu liniju to jesve – al, sada abracadabra, gle šta berem u svoje korpe - čudo ludo...

Samo su me paprike izdale a nije sve ono bio rovak bila je to i neka bolest na paprikama ove godine neka slabost (kao i bundeve, zaključak izdaje je me uvek ono što najviše volim, mada volim i paradajz ali me on još nije izdao, mada paprike su mi ipak dale neku mrvicu više nego bundeve) ali sve ostalo nije me izdalo, ali bože moj bože moj paradajz i čeri ove godine sleću mi na dlan kao da sve to neko sipa ko zna odakle...

Sve mi je savršeno ali znam da iduće godine mogu da napravim još nešto bolje još jače mada bolje od ovoga izgleda i ne bi trebalo, hahaha ili bi trebalo - ne znam saznaću kad sve ponovo zaključim kroz 365 novih dana...

“Hirošima” je puna pčela i leptira - za sve njih je sada najomiljeniji cvet kadifica...

Počela sam da sakupljam još jedan krug organskih semena neka imam što više za 2027 našu devetu setvennu prolećnu sezonu...

Nabrala sam prve plodove sazrelog crnog čerija...

Krastavce ponovo iznosim a iznosim prepunu pretešku najveću korpu…

Nabrala sam prepunu manju korpu čerija sve sami organski naši plodovi sve one neugledne mršave tršave biljke dobijene iz naše setve ili rasade – a plodovi kao med slatki tako da dogodine moram da tragam za organskim semenima (vidi se jako su otporni i sve podnose sve izdrže) te da se oslonim na ovo malo snaga koje imam a samo 5 organskih sorti koje eto mudro čuvam sakupljam te da se samo oslanjam na moje biljke na svoju rasadu mada jeste duže ću ih čekati ali će plodovi biti nenadmašni te više neću kupovati čeri hibridni koji je kiselkast po plodovima i dosta sitniji...

Odavno ne sklanjam bube ne kupim ih a vidim ih uvek i ćutim a kad sve lepo zbrojim nisu mi mnogo napakostile nisu mnogo načele plodova ni uflekale te obožavam ipak te saveznice svoje sve te smrdibube te dakle štete propasti nema jer nije bilo ni opiranja a ni teške borbe niti rata hemijskim otrovima sa moje prirodne strane a imalo je dovoljno i za bubice i za nas a i za koke za svu moju perad – nikad više oljuštine i obrezanih plodova do ovog leta...

Inače, koke su krenule bolje jače da nose jaja te možemo biti jako jako zadovoljni (u julu su snele 116 komada jaja)...

Ponovo sam aktivirala posude i sakupila večeras semenke 4 vrste čerija te nije mi teško kad vidim koje bogatstvo boja i plodova oblika imam sve na astalu...

I na kraju najveće tikvište nije samo razočaranje ponovno, jer ono je ipak dalo jedan jedini mali zametak ali jednu nejaku bundevicu koja je počela da truli te je otkinuta danas ali ću taj zdravi njen deo iskoristiti za neki potaž, okusiti bar mrvicu svojih mnogih očekivanja, te ta najveća parcela može da se očisti (mada ne znam kad ću toga da se rešim) i valjda ne može sve da bude (mada ko kaže da ne može) plodno i uspešno a kada sve sumiram to je ipak sitnica tu nisam uložila mnogo samo malo više vode a semena na svu sreću nisam kupovala (znala sam da ponovo sve može da podbaci, jer uvek u vrtu lebdi ta mogućnost!) tako da je propast minimalna. I neće bundeve ko nekada neće ali jednom će uspeti jer nešto se ipak mora promeniti...

Nismo mnogo zalivale “Hirošimu” tačnije na 3 do 4 dana kada su baš bile jake nesnosne vrućine sistemom kap po kap a ako postoji neko čudo zašto je sve danas unutar “Hirošime” tako fantastično kao i uvek uspešno i čudesno onda je to ove sezone naše osme setvene prolećne to što imamo sistem kap po kap te isplatilo se mada računi za vodu su nam strašno povisoki te iznose više nego računi za struju ali mi živimo i jedemo i opstajemo punimo zalihe za 365 dana zahvaljujući svemu što tamo u “Hirošimi” naberemo a ta raznolikost boja oblika nema nigde da se kupi ne može da se ičim sličnim plati te niko to ne bi tako pustio ni delio sa bubama i bubicama smrdibubama kao ja bez borbe pesticidima i niko to ne bi pustio da ničim ne okopava ničim neprska niti zaliva osim vodom...

Nema nigde one posute sode bikarbone nema ni cimeta ni drugih trikova koje nudi veštačka inteligencija jer je sve prirodno i kao što se vidi iz dana u dan iz mesca u mesec sve uspeva sve gruva a bolje od ovoga zaista ne bi ni trebalo ali ali ako treba zašto da ne već iduće sezone ima da napravimo bum kad možda izbacimo sve hidbridno te čekamo malo poduže na svoje stare organske slatke sorte i ponovo neću ništa kapitalno izgubiti a čak ću biti u dobiti nekoj nezamislivoj (malo kao i uvek zvučim proročki kao i uvek, samo živi bili pa videli)...

Itd…

 

 


Коментари

Популарни постови са овог блога

7 MAJ 2026…

    U gražu doterano 5 buntova a svaki po 20 metara dužine tako da uskoro može da počne ono najključnije, ono decenijama sanjano, te da se fino okonča naše zagrađivanje dvorišta sa dve veoma važne strane, jer na trećoj imamo još pripremnih radova i radnih zanimacije oko kapije i velikog ulaza (već imam viziju već imam prepune ruke posla a kako ću da sve te strane oplemenim sa mnogo čega živog te zasadim te ponovo oživim bolje nego ikada, jer vrt pobede “Hirošima” će tek da se budi da buja da raste)... Mama je jutros bila vredna te motikom zagrnula krompir koji se lepo pošumljava i raste (ja nisam zagovornik takvih okopavajućih motikastih metoda)... Nažalost, rovak mi je presekao još jednu papriku šilju desetu po redu i tako je moja šteta od rovka ili rovaka (ne znam koliko ih noću pravi nad biljkama pokolj) čak 1/5 kupljenih paprika. I vidim rupice te se zaledim vidim tragove te ih ignoršem vidim tunelčiće iz kojih izlaze u koje nestaju i neću ni da strašno zamislim ka...

9 MAJ 2026…

    Sinoć se ispadala baš dobra kiša, ali kiše može da padne još… Mama je jutros u “Hirošimi” posadila gde god je još imalo mesta ranog kupusa ditmar iz naše druge setve... Nažalost, primetim još jednu posustalu klonulu papriku šilju po donjoj levoj strani gde mi je rovak inače najviše uništio paprika te iščupam je blago i vidim jeste malo načeta malo presečena ali ima i dalje jako dobro živo korenje te vratim je nazad zatrpam ponovo tu paprika i verujem da će moći da se oporavi... Dok sadimo a danas obe sadimo mnogo toga rasađujemo sve što nam je pristiglo iz naše rasade mama primeti da se nešto miče ispod u zemlje te izvadi rovka a odna ga nogom zgnječi a ja ga stavim na policu da se osuši i kad bude ona opadajuća mesečeva mena napraviću od njega malo pepela tačnije kremiraću ga i posuti mu prah po “Hirošimi” i tako bi tim štajnerovskim magičnim ritualčićem trebala da sprečiv rovke za vjeki vjekov (amin!) da se ikad više pojave u mom tlu ili zemljištu... Kakva sr...

8 MAJ 2026…

    Jutros u vrtu pobede “Hirošima” naše najlepše iznenađenje – već se lepo fino nazire prvi plod krastavca, a ima ih još nekoliko komada… Danas nisam uradila baš ništa u “Hirošimi” (sada je sav moj fokus na dvorište, tačnije na ogradu), te dolažem sve za sutra zakidanje zaperaka i malo zalivanja malo rasađivanja tamo gde zatreba… Džinovsko drvo ili onaj mali žbunić koji narasra preko noći po nekoliko centimetara pregurao je u visnu 3 metra… Čitav dan mi otišao na neke druge stvari a onda na neku “dokolicu” na neko silno razmišljanje. I tek negde posle podne ili skoro pred smiraj dana sine mi super nova ideja da onu jednu liniju od 15 metra ili 6 polja između 7 stubova rešim sa polovnim crepom (a crepa nemam osim 9 komada bajinobaštanskog)... Onda sam nabavila 81 komad polovnog crepa “Toza Marković”, jer pred sobom sam imala novu zamišljenu setvenu liniju od 15 metara dužine (tu sam htela da stavim ogradu veštačku travu bar od 1,5 metar visine, ali nekad ću možda i...

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

VRT…

    “Vrt nije samo mesto; to je razgovor između zemlje i duše”...   (prevod sa engleskog)  

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

8- 11 FEBRUAR 2026…

Juče, 7 februara 2026 negde predveče umrla je jedna slabunjava koka (nažalost bela leghorn naše prvo jato kljunova od oktobra 2024), a iz istog jata kunja nam još jedna pirgava amrok koka te mama očekuje i njeno skapavanje… Sada je naše jato spalo na 18 koka nosilja, ili na ukupno 24 grla (gubitak je u poređenju sa prethodna dva dana ipak duplo manji i na pomolu je prestanak neočekivanog udara – ništa večito ne traje posebno ne pomor)... Dana 8 februara 2026 nakon povratka iz šetnje rečnom obalom gde jako dražesno cvrkuću probuđene ptice, na stazici koja razdvaja “Hirošimu” i spoljašnji vrt zatekne me sukob dve mačke ili dva mačora ili mačke i mačora ne znam im polove uopštene su za mene mačke (pomislila sam pogrešno da je reč o udvaranju). Tačnije jedna šarena izvukla je pobedu, a jedna druga sa finom ogrlicom ona koja se neguje bolje. Sukobile su se preko zategnute žice, a onda je siva manja slabija odustala svativši da je pobeđena i povređena otrčala peko vrta, a šarena se sam...