Pola avgusta 2026 već za nama a kako su nam plodovi dobro
krenuli čak mnogo dobro kao da nismo usred nekog žarkog i paklenog leta. Kako
god preživeli smo još neke teške izazove…
Dana 13 avgusta 2026 tj. sparno juče nabrala sam izjutra
2 glavice ranog kupusa ditmar i ponovila novu zelenu šerpu (za renoviranu
kuhinju najmanje kupljena 3 nova kuhinjska posuđa dve šerpe i jedan neobičan
tiganj koji ću ja koristiti kao pekač) te skuvala sam još jedan letnji a slatki
kupus sa malo pilećih bataka...
I nabrala sam tek u večernjoj berbi još jednu ali manju
korpu paradajza (par kesica ostavila u zamrzivač)…
Potom sam obrala jednu količinu paradajza volovsko srce
u veću korpu a svaki plod zmeđu 450 i malo preko 500 g, tačnije u samo 3
najkrupnija ploda izmerene su ove težine - 528 g 488 g i 453 g te našla sam
ukupno 1 kg 469 g tako da sam najmanje 3 kg samo paradajza volovsko srce
nabrala. I od toga ću tek sutradan tj. danas napraviti tomato supu...
Šljive su preukusne i odlične za konzumiranje malo jedrije
ne volim prezrele šljive ali ima nažalost na obrođenoj grani i dosta skuvanih
pod stablom dosta opalih sasušenih šljiva (to ide živini) dakle ima i gubitaka
no ostaje i opet dovoljno za jelo za džem za pakovanje svežih plodova u zamrzivač
a kakva je teška vrela bezkišna godina šljive su ponovo odlične...
Drenjak ili dren je već sazreo i to je jako neobičan
prizor za prvu polovinu meseca avgusta jer to je pak trebalo da se vidi
najmanje kroz mesec i po dana negde krajem septembra ili početkom oktobra meseca,
zar ne…
Uspela sam da sredim špajz da sve zastrem sa novim
mušemama (mama je imala najmanje 5 različitih mustri mušema na svim policama) u
boji starog zlata. I sve složim te izbacim 3 velika džaka sarih nepotrebnih tegli
i ostalog krša. Dakle, mene treba zvati tamo gde je krš i lom (mada mama nije
držala nikad ništa neuredno ali su kod mame svi donosili svoje starudije i tako
nam blokirali prostor) kao što je eto učinila mama da napravim malo više reda
ili pročišćenja u atmosferi da višak lepo izbacim napolje izvan svega posebno izvan
naših pogleda. I tako sve prodiše posle moje interencije a ja obožavam da od
džumbusa napravim nešto savršeno složeno. I ostalo nam je viška samo metar i po
mušeme nego što samo izračunale a kupile smo 5,60 metara mušeme)…
Danas 14 avgusta 2026 berem jednu malu činiju
čerija a najozbiljniju nešto veću berbu
ostavljam za kasnije...
Lišće na kruškama žuti i opada kao da je listopad
kao je jesen a opada sve ono što je
sunce spržilo vreo vazduh obario i skuhao...
Obrala sam prve sitnije jestive suncokrete i sa to malo
semenki nahranila svoju živinu koja mi bez svake sumnje zoba iz ruke...
Od jedne manje tikvice napravila sam ponovo one
preukusne čamčiće napunjene povrćem pilećim mesom i sa dosta kačkavalja…
Polagano prešli smo danas na drugu ili frontalnu stranu
naše fasade i sada se postavlja najpre stiropor oko prozora a nakon toga ponovo
se nastavlja lepljenje mrežice ili peglanje zidova...
U prašumi zvanoj “Hirošima” šetati zavirivati jeste veliki
užitak mada dosta je zelenih novih plodova dosta jedrih tako da se ova sezona naših
branja samo još produžava i mislim da će ove godine sve trajati zadugo kao nikad
pre te neka budem i pristrasna u tom svom sudu ili zaključku. I tamo je samo po
neki list spržen a sve ostalo bujno živo zeleno (dobro je ne uklanjati lišće
ono prav i veliki štit pravi hlad pravi senku pravi prijatniju atmosferu a
hrani i dalje živu biljku a suludo bi bilo na opakim vrućinama ukloniti skoro
svo lišće i napraviti pustoš pre roka, možda neću ni vrhove da režem neka idu
biljke koliko u visnu sve žele a plodova će ionako biti i bez svega toga a hoću
da se igram ovoga puta i tako te neću svojim biljkama mnogo da nanosim nekim
seckanjem bola)…
Hokaido bundeve samo odnekud se pojavljuju i ako sam
najpre mislila da će ih biti nešto jedva nešto malo i sitnijih naprotiv imaću
ponovo i krupnih bundevica. Ove godine neće stići brzo a ni prerano već u svoje
najbolje vreme te ne smetaju da onako jarko obojene narandžaste lepo vise i da
u one najtvrđe udarim po malo svojom mudrom glavom (sada se moramo saginjati i
do zemlje klanjati samo biljkama koje nas ovako neštedimice hrane i od svega
stresnog brane jer te biljke su dakle pravi najčistiji sveci za mene najveća
čuda svih svetova…
Šta da još kažem - u mojoj “Hirošimi” nema primene
znate onih brzih trikova za uspešnu sadnju ili dobre krupne plodove pošto je
sve tamo stvar ko zna kojih čuda a ako sam šta učinila nagruvavši sve one sitne
svoje biljčice u onu jednu gustu preostalu liniju to jesve – al, sada abracadabra,
gle šta berem u svoje korpe - čudo ludo...
Samo su me paprike izdale a nije sve ono bio rovak
bila je to i neka bolest na paprikama ove godine neka slabost (kao i bundeve,
zaključak izdaje je me uvek ono što najviše volim, mada volim i paradajz ali me
on još nije izdao, mada paprike su mi ipak dale neku mrvicu više nego bundeve) ali
sve ostalo nije me izdalo, ali bože moj bože moj paradajz i čeri ove godine
sleću mi na dlan kao da sve to neko sipa ko zna odakle...
Sve mi je savršeno ali znam da iduće godine mogu da
napravim još nešto bolje još jače mada bolje od ovoga izgleda i ne bi trebalo,
hahaha ili bi trebalo - ne znam saznaću kad sve ponovo zaključim kroz 365 novih
dana...
“Hirošima” je puna pčela i leptira - za sve njih je
sada najomiljeniji cvet kadifica...
Počela sam da sakupljam još jedan krug organskih semena
neka imam što više za 2027 našu devetu setvennu prolećnu sezonu...
Nabrala sam prve plodove sazrelog crnog čerija...
Krastavce ponovo iznosim a iznosim prepunu pretešku najveću
korpu…
Nabrala sam prepunu manju korpu čerija sve sami organski
naši plodovi sve one neugledne mršave tršave biljke dobijene iz naše setve ili rasade
– a plodovi kao med slatki tako da dogodine moram da tragam za organskim semenima
(vidi se jako su otporni i sve podnose sve izdrže) te da se oslonim na ovo malo
snaga koje imam a samo 5 organskih sorti koje eto mudro čuvam sakupljam te da se
samo oslanjam na moje biljke na svoju rasadu mada jeste duže ću ih čekati ali
će plodovi biti nenadmašni te više neću kupovati čeri hibridni koji je
kiselkast po plodovima i dosta sitniji...
Odavno ne sklanjam bube ne kupim ih a vidim ih uvek
i ćutim a kad sve lepo zbrojim nisu mi mnogo napakostile nisu mnogo načele plodova
ni uflekale te obožavam ipak te saveznice svoje sve te smrdibube te dakle štete
propasti nema jer nije bilo ni opiranja a ni teške borbe niti rata hemijskim otrovima
sa moje prirodne strane a imalo je dovoljno i za bubice i za nas a i za koke za
svu moju perad – nikad više oljuštine i obrezanih plodova do ovog leta...
Inače, koke su krenule bolje jače da nose jaja te
možemo biti jako jako zadovoljni (u julu su snele 116 komada jaja)...
Ponovo sam aktivirala posude i sakupila večeras semenke
4 vrste čerija te nije mi teško kad vidim koje bogatstvo boja i plodova oblika imam
sve na astalu...
I na kraju najveće tikvište nije samo razočaranje ponovno,
jer ono je ipak dalo jedan jedini mali zametak ali jednu nejaku bundevicu koja
je počela da truli te je otkinuta danas ali ću taj zdravi njen deo iskoristiti za
neki potaž, okusiti bar mrvicu svojih mnogih očekivanja, te ta najveća parcela
može da se očisti (mada ne znam kad ću toga da se rešim) i valjda ne može sve
da bude (mada ko kaže da ne može) plodno i uspešno a kada sve sumiram to je ipak
sitnica tu nisam uložila mnogo samo malo više vode a semena na svu sreću nisam
kupovala (znala sam da ponovo sve može da podbaci, jer uvek u vrtu lebdi ta
mogućnost!) tako da je propast minimalna. I neće bundeve ko nekada neće ali jednom
će uspeti jer nešto se ipak mora promeniti...
Nismo mnogo zalivale “Hirošimu” tačnije na 3 do 4
dana kada su baš bile jake nesnosne vrućine sistemom kap po kap a ako postoji neko
čudo zašto je sve danas unutar “Hirošime” tako fantastično kao i uvek uspešno i
čudesno onda je to ove sezone naše osme setvene prolećne to što imamo sistem kap
po kap te isplatilo se mada računi za vodu su nam strašno povisoki te iznose
više nego računi za struju ali mi živimo i jedemo i opstajemo punimo zalihe za
365 dana zahvaljujući svemu što tamo u “Hirošimi” naberemo a ta raznolikost
boja oblika nema nigde da se kupi ne može da se ičim sličnim plati te niko to
ne bi tako pustio ni delio sa bubama i bubicama smrdibubama kao ja bez borbe
pesticidima i niko to ne bi pustio da ničim ne okopava ničim neprska niti zaliva
osim vodom...
Nema nigde one posute sode bikarbone nema ni cimeta
ni drugih trikova koje nudi veštačka inteligencija jer je sve prirodno i kao što
se vidi iz dana u dan iz mesca u mesec sve uspeva sve gruva a bolje od ovoga
zaista ne bi ni trebalo ali ali ako treba zašto da ne već iduće sezone ima da
napravimo bum kad možda izbacimo sve hidbridno te čekamo malo poduže na svoje
stare organske slatke sorte i ponovo neću ništa kapitalno izgubiti a čak ću
biti u dobiti nekoj nezamislivoj (malo kao i uvek zvučim proročki kao i uvek, samo
živi bili pa videli)...
Itd…


















Коментари
Постави коментар