Dana 8 avgusta 2026 velike žute police pomerene u ćošak...
Čitav dan krečimo
pošto se osušio fugomal...
Većina stvari uneta u
letnju kuhinju...
Do pola deset te
večeri smo radili...
Premeštamo i manju
policu ispod prozora na novo bolje mesto...
Još juče počelo je najpre
renoviranje sudopere a moj učinak je (pošto kuvanje ne računam ni u kakve
učinke) samo farbanje novih drvenih elementa u žuto zna se...
Nakon završetka fugomala
a posle 4-5 sati moglo se raditi po kuhinji kretati a nameštaj na urađenoj površini
već pomerati. I onda sam prelomila oko 13 sati i 30 minuta da se upustim u
najluđu avanturu ove godine koju ne volim, ali za koju skupim snage ako mi to
donosi neke super sveže nove estetske efekte a koja se zove krečenje…
I rešila sam da zbog
novih pločica zbog nove prisutne boje zbog boja zbog nijansi koje su sve inače
povukle sve ove ideje da promenim malo više lični opis svoje letnje kuhinje
(tih nepunih 19 metara kvadratnih obožavam više nego celu kuću i tek 5 godina
shvatamo kako je sve prodisalo kad u kući nekad i po 9 meseci u godini nema
kuvanja i mirisa hrane nema buke aspiratora itd.). Znog onako divnih pločica
sve je pokrenuto na prečac (napuštam film a taman sam se lepo ušuškala na 2
sata da gledam film “Žuti rols rojs” iz 1964 bez prevoda a tako sam nekad dok
nisam znala da čitam titlove a nisam znala do prvog razreda osnovne škole
gledala sve kaubojske filmove) i vraćam se na tek otvoreno radilište u letnju kuhinju
da saopštim svoju briljantnu novu ideju zvanvu krečenje…
I tako su prvo drvene
lajsne ofarbane u žuto a zidove sam morala da vratim sve u belo (da “ubijem”
malo onog svog omiljenog šarenila od boja) te da izađem iz svojih omiljenih
boja (boje su dakle divne kad su sveže i nove ali ali kad se neki idući put
nešto ponovo kreči boje su strašna frka jer treba ih pokriti bez tragova mučeći
se više puta) što je na nekim narandžasti mestima bilo jako teško ali iz 2-3
premaza i to se sve pokrije…
I ostali smo skoro do
pola 10 uveče u radovima…
Ne volim da krečim ali
kad treba krečiti nije problem da i to otarasim. Letnja kuhinja je to dakle
nakon 5 godina zaslužila, a koliko se tu skuvalo ispeklo najelo ko to može
izračunati osim moja glava koja baš mnogo pamti svaku mrvu sa astala, a koliko
je tu tek likova ljudskih prošlo). Letnja kuhinja (još jedan moj radni omiljeni
prostor) jeste zaslužila kad najmanje mogu da uložim svaki atom nove nove
reprogramirane snage kao i mašte te da ovoga puta uradim onako kako nisam imala
mogućnosti pre 5 godina, tako da više neće biti pomeranja te sad predstoji da
uživamo konačno u plodovima svoga truda i rada još dugo dugo srećno presrećno…
Onda su tako na red došli
neki novi detalji kao što je izmeštanje jedne police i pomeranje druge police da
bi se dobilo ne više prostora nego malo više funkcionalnosti ali i estetike...
Dana 9 avgusta 2026
nastavljeni su radovi (raditi nije greh i treba dakle srušiti stare mitove ili
biologije krivih verovanja koje propagiraju silni verski neradnički trutovi)
krečenje po drugi put samo na mestima gde nije sve pokrilo iz prvog sloja (a imam
i takvih uspešnih poteza), onda nastavak farbanja preostalih lajsni, pomeranje
polica…
I nakon toga mnogo
pranja (najviše je oprala mašina čak 3 puta svega i svačega, a ostalo vredne
mamine ruke) i slatko pakovanje (pravim novi raspored) na već gotove završene
površine…
Dodavanje još nekih detalja
tako da će se tek po konačnom završetku dobiti još lepša prava slika nego ovo sada
a negde na 75% ili 80% završenih svih radova (ovako se dakle stvori napravi sa
10 nokata svoja kuća te pola veka već ima i čuva i gradi i održava kuća – a stalno neke
ispravke i renoviranja ulaganja i nama nikad nije ni sumorno a ni dosadno niti
smo ovih radnih dana primetili da ima suša i vrućina)...
Danas berem samo malo
paradajza jednu vanglu i dalje smo u maminoj kuhinji u iseljeništu gde
obedujemo i kuvamo, te čekam sredu taj 12 avgust i konačni veliki najlepši povratak
u onako pročišćenju i osvetljenu i prosvetljenu osveženu ponovo novu a našu, a
moju kuhinju letnju koju smo napravili pre 5 godina od našeg prilično
ruiniranog podruma...
Paradjza imamo dosta
za pokovanje ostavila sam večeras samo 2
kesice, jer ne stižem više ali od srede imam mnogo posla (treba sakupljati
semena, pakovati zalihe za zimu) i ništa mi neće biti teško u novim bojama u
novim detaljima u novom prostoru u novom rasporedu koji je ovoga puta za samo 5
godina postojanja došao na dobitno svoje ili do svog savršenstva (ja tumbam
neumorno i pomeram stvari dok ne positgnem savršenstvo a do tada sve je od
mojih novih ideja tumbanja ugroženo ako ali samo ako nije savrešno)…
Pošto je večeras premazan
prajmer sutra će biti polepljen i mali ostatak pločica a do tada mogu koristiti
kuhinju dok radovi ne počnu negde popodne. I samo u utorak neću moći da koristim
kuhinju a od srede kuhinja je ponovo u našim zlatnim vrednim, u mojim vrednim rukama...
Vrućine i suše sada
bez one malopređašnje šale jesu jako velike ali ne preko 46,2 u “Hirošimi”. I tužno
je što nema ni kapi ni zere kiše ali život se odvija i dalje prilagođeni smo
onome što imamo i što nas sve snađe dakle
ni prvo a ni zadnje sušno leto zar ne, a pošto nešto i opstane urodi sazri čak
je sve slađe nego ikad ranije kao recimo kruške kao recimo paradajz, itd...
Danas nisam kuvala
ništa jer sam mnogo radila, svi smo radili kao udarnici pravi (sa nama malo ko može
da se nosi malo ko sa nama može da kosi), ali sam juče mudro nakuvala veće
zalihe da ne bih maminu kuhinju previše zagrevala. Do srede izdržaćemo, a sutra
ću iskoristiti da nakuvam ponovo ali u letnjoj kuhinji nove hrane dok ne počnu
radovi popodne da se pokrijemo do srede...
Itd…

.jpg)
.jpg)
.jpg)
Коментари
Постави коментар