Пређи на главни садржај

8-9 AVGUST 2026…



 

Dana 8 avgusta 2026 velike žute police pomerene u ćošak...

Čitav dan krečimo pošto se osušio fugomal...

Većina stvari uneta u letnju kuhinju...

Do pola deset te večeri smo radili...

Premeštamo i manju policu ispod prozora na novo bolje mesto...

Još juče počelo je najpre renoviranje sudopere a moj učinak je (pošto kuvanje ne računam ni u kakve učinke) samo farbanje novih drvenih elementa u žuto zna se...

Nakon završetka fugomala a posle 4-5 sati moglo se raditi po kuhinji kretati a nameštaj na urađenoj površini već pomerati. I onda sam prelomila oko 13 sati i 30 minuta da se upustim u najluđu avanturu ove godine koju ne volim, ali za koju skupim snage ako mi to donosi neke super sveže nove estetske efekte a koja se zove krečenje…

I rešila sam da zbog novih pločica zbog nove prisutne boje zbog boja zbog nijansi koje su sve inače povukle sve ove ideje da promenim malo više lični opis svoje letnje kuhinje (tih nepunih 19 metara kvadratnih obožavam više nego celu kuću i tek 5 godina shvatamo kako je sve prodisalo kad u kući nekad i po 9 meseci u godini nema kuvanja i mirisa hrane nema buke aspiratora itd.). Znog onako divnih pločica sve je pokrenuto na prečac (napuštam film a taman sam se lepo ušuškala na 2 sata da gledam film “Žuti rols rojs” iz 1964 bez prevoda a tako sam nekad dok nisam znala da čitam titlove a nisam znala do prvog razreda osnovne škole gledala sve kaubojske filmove) i vraćam se na tek otvoreno radilište u letnju kuhinju da saopštim svoju briljantnu novu ideju zvanvu krečenje…

I tako su prvo drvene lajsne ofarbane u žuto a zidove sam morala da vratim sve u belo (da “ubijem” malo onog svog omiljenog šarenila od boja) te da izađem iz svojih omiljenih boja (boje su dakle divne kad su sveže i nove ali ali kad se neki idući put nešto ponovo kreči boje su strašna frka jer treba ih pokriti bez tragova mučeći se više puta) što je na nekim narandžasti mestima bilo jako teško ali iz 2-3 premaza i to se sve pokrije…





I ostali smo skoro do pola 10 uveče u radovima…

Ne volim da krečim ali kad treba krečiti nije problem da i to otarasim. Letnja kuhinja je to dakle nakon 5 godina zaslužila, a koliko se tu skuvalo ispeklo najelo ko to može izračunati osim moja glava koja baš mnogo pamti svaku mrvu sa astala, a koliko je tu tek likova ljudskih prošlo). Letnja kuhinja (još jedan moj radni omiljeni prostor) jeste zaslužila kad najmanje mogu da uložim svaki atom nove nove reprogramirane snage kao i mašte te da ovoga puta uradim onako kako nisam imala mogućnosti pre 5 godina, tako da više neće biti pomeranja te sad predstoji da uživamo konačno u plodovima svoga truda i rada još dugo dugo srećno presrećno…

Onda su tako na red došli neki novi detalji kao što je izmeštanje jedne police i pomeranje druge police da bi se dobilo ne više prostora nego malo više funkcionalnosti ali i estetike...

Dana 9 avgusta 2026 nastavljeni su radovi (raditi nije greh i treba dakle srušiti stare mitove ili biologije krivih verovanja koje propagiraju silni verski neradnički trutovi) krečenje po drugi put samo na mestima gde nije sve pokrilo iz prvog sloja (a imam i takvih uspešnih poteza), onda nastavak farbanja preostalih lajsni, pomeranje polica…




I nakon toga mnogo pranja (najviše je oprala mašina čak 3 puta svega i svačega, a ostalo vredne mamine ruke) i slatko pakovanje (pravim novi raspored) na već gotove završene površine…

Dodavanje još nekih detalja tako da će se tek po konačnom završetku dobiti još lepša prava slika nego ovo sada a negde na 75% ili 80% završenih svih radova (ovako se dakle stvori napravi sa 10 nokata svoja kuća te pola veka već ima i čuva  i gradi i održava kuća – a stalno neke ispravke i renoviranja ulaganja i nama nikad nije ni sumorno a ni dosadno niti smo ovih radnih dana primetili da ima suša i vrućina)...

Danas berem samo malo paradajza jednu vanglu i dalje smo u maminoj kuhinji u iseljeništu gde obedujemo i kuvamo, te čekam sredu taj 12 avgust i konačni veliki najlepši povratak u onako pročišćenju i osvetljenu i prosvetljenu osveženu ponovo novu a našu, a moju kuhinju letnju koju smo napravili pre 5 godina od našeg prilično ruiniranog podruma...

Paradjza imamo dosta za pokovanje ostavila sam  večeras samo 2 kesice, jer ne stižem više ali od srede imam mnogo posla (treba sakupljati semena, pakovati zalihe za zimu) i ništa mi neće biti teško u novim bojama u novim detaljima u novom prostoru u novom rasporedu koji je ovoga puta za samo 5 godina postojanja došao na dobitno svoje ili do svog savršenstva (ja tumbam neumorno i pomeram stvari dok ne positgnem savršenstvo a do tada sve je od mojih novih ideja tumbanja ugroženo ako ali samo ako nije savrešno)…

Pošto je večeras premazan prajmer sutra će biti polepljen i mali ostatak pločica a do tada mogu koristiti kuhinju dok radovi ne počnu negde popodne. I samo u utorak neću moći da koristim kuhinju a od srede kuhinja je ponovo u našim zlatnim vrednim, u mojim vrednim rukama...

Vrućine i suše sada bez one malopređašnje šale jesu jako velike ali ne preko 46,2 u “Hirošimi”. I tužno je što nema ni kapi ni zere kiše ali život se odvija i dalje prilagođeni smo onome što imamo i što nas sve snađe  dakle ni prvo a ni zadnje sušno leto zar ne, a pošto nešto i opstane urodi sazri čak je sve slađe nego ikad ranije kao recimo kruške kao recimo paradajz, itd...

Danas nisam kuvala ništa jer sam mnogo radila, svi smo radili kao udarnici pravi (sa nama malo ko može da se nosi malo ko sa nama može da kosi), ali sam juče mudro nakuvala veće zalihe da ne bih maminu kuhinju previše zagrevala. Do srede izdržaćemo, a sutra ću iskoristiti da nakuvam ponovo ali u letnjoj kuhinji nove hrane dok ne počnu radovi popodne da se pokrijemo do srede...

Itd…

 

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

7 MAJ 2026…

    U gražu doterano 5 buntova a svaki po 20 metara dužine tako da uskoro može da počne ono najključnije, ono decenijama sanjano, te da se fino okonča naše zagrađivanje dvorišta sa dve veoma važne strane, jer na trećoj imamo još pripremnih radova i radnih zanimacije oko kapije i velikog ulaza (već imam viziju već imam prepune ruke posla a kako ću da sve te strane oplemenim sa mnogo čega živog te zasadim te ponovo oživim bolje nego ikada, jer vrt pobede “Hirošima” će tek da se budi da buja da raste)... Mama je jutros bila vredna te motikom zagrnula krompir koji se lepo pošumljava i raste (ja nisam zagovornik takvih okopavajućih motikastih metoda)... Nažalost, rovak mi je presekao još jednu papriku šilju desetu po redu i tako je moja šteta od rovka ili rovaka (ne znam koliko ih noću pravi nad biljkama pokolj) čak 1/5 kupljenih paprika. I vidim rupice te se zaledim vidim tragove te ih ignoršem vidim tunelčiće iz kojih izlaze u koje nestaju i neću ni da strašno zamislim ka...

9 MAJ 2026…

    Sinoć se ispadala baš dobra kiša, ali kiše može da padne još… Mama je jutros u “Hirošimi” posadila gde god je još imalo mesta ranog kupusa ditmar iz naše druge setve... Nažalost, primetim još jednu posustalu klonulu papriku šilju po donjoj levoj strani gde mi je rovak inače najviše uništio paprika te iščupam je blago i vidim jeste malo načeta malo presečena ali ima i dalje jako dobro živo korenje te vratim je nazad zatrpam ponovo tu paprika i verujem da će moći da se oporavi... Dok sadimo a danas obe sadimo mnogo toga rasađujemo sve što nam je pristiglo iz naše rasade mama primeti da se nešto miče ispod u zemlje te izvadi rovka a odna ga nogom zgnječi a ja ga stavim na policu da se osuši i kad bude ona opadajuća mesečeva mena napraviću od njega malo pepela tačnije kremiraću ga i posuti mu prah po “Hirošimi” i tako bi tim štajnerovskim magičnim ritualčićem trebala da sprečiv rovke za vjeki vjekov (amin!) da se ikad više pojave u mom tlu ili zemljištu... Kakva sr...

8 MAJ 2026…

    Jutros u vrtu pobede “Hirošima” naše najlepše iznenađenje – već se lepo fino nazire prvi plod krastavca, a ima ih još nekoliko komada… Danas nisam uradila baš ništa u “Hirošimi” (sada je sav moj fokus na dvorište, tačnije na ogradu), te dolažem sve za sutra zakidanje zaperaka i malo zalivanja malo rasađivanja tamo gde zatreba… Džinovsko drvo ili onaj mali žbunić koji narasra preko noći po nekoliko centimetara pregurao je u visnu 3 metra… Čitav dan mi otišao na neke druge stvari a onda na neku “dokolicu” na neko silno razmišljanje. I tek negde posle podne ili skoro pred smiraj dana sine mi super nova ideja da onu jednu liniju od 15 metra ili 6 polja između 7 stubova rešim sa polovnim crepom (a crepa nemam osim 9 komada bajinobaštanskog)... Onda sam nabavila 81 komad polovnog crepa “Toza Marković”, jer pred sobom sam imala novu zamišljenu setvenu liniju od 15 metara dužine (tu sam htela da stavim ogradu veštačku travu bar od 1,5 metar visine, ali nekad ću možda i...

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

VRT…

    “Vrt nije samo mesto; to je razgovor između zemlje i duše”...   (prevod sa engleskog)  

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

8- 11 FEBRUAR 2026…

Juče, 7 februara 2026 negde predveče umrla je jedna slabunjava koka (nažalost bela leghorn naše prvo jato kljunova od oktobra 2024), a iz istog jata kunja nam još jedna pirgava amrok koka te mama očekuje i njeno skapavanje… Sada je naše jato spalo na 18 koka nosilja, ili na ukupno 24 grla (gubitak je u poređenju sa prethodna dva dana ipak duplo manji i na pomolu je prestanak neočekivanog udara – ništa večito ne traje posebno ne pomor)... Dana 8 februara 2026 nakon povratka iz šetnje rečnom obalom gde jako dražesno cvrkuću probuđene ptice, na stazici koja razdvaja “Hirošimu” i spoljašnji vrt zatekne me sukob dve mačke ili dva mačora ili mačke i mačora ne znam im polove uopštene su za mene mačke (pomislila sam pogrešno da je reč o udvaranju). Tačnije jedna šarena izvukla je pobedu, a jedna druga sa finom ogrlicom ona koja se neguje bolje. Sukobile su se preko zategnute žice, a onda je siva manja slabija odustala svativši da je pobeđena i povređena otrčala peko vrta, a šarena se sam...