.jpg)
Zelena revolucija u Indiji bila je razdoblje koje je
započelo u Delhiju i Bhoju, pretvorenom u moderni industrijski sustav usvajanjem
tehnologije, poput korišćenja visokorodnog semena (HYV), mehaniziranog
poljoprivrednog alata, navodnjavanja, pesticida i gnojiva. Uglavnom predvođeno
poljoprivrednim znanstvenikom M. S. Swaminathanom u Indiji, ovo je razdoblje
bilo deo Normana Borlauga, koji je iskoristio poljoprivredna istraživanja i
tehnologiju za povećanje poljoprivredne produktivnosti u zemljama u razvoju.
Sorte ili sojevi useva mogu se odabrati oplemenjivanjem za različite korisne
karakteristike poput otpornosti na bolesti.
Značajne osobe i institucije
Poljoprivrednici, mladi i stari, obrazovani i
neobrazovani, lako su prihvatili novu agronomiju. Bilo je dirljivo videti mlade
diplomce, umirovljene dužnosnike, bivše vojnike, nepismene seljake i male
poljoprivrednike kako čekaju u redu kako bi dobili novo seme.
M. S. Swaminathan, (1969) Punjab Miracle. Ilustrirani
nedeljnik Indije
Brojni su ljudi prepoznati po svojim naporima tokom
indijske Zelene revolucije.
M. S. Swaminathan, glavni arhitekta ili otac Zelene
revolucije u Indiji.
Chidambaram Subramaniam, tadašnji ministar hrane i
poljoprivrede, Bharat Ratna, nazvan je političkim ocem Zelene revolucije.
Dilbagh Singh Athwal naziva se ocem pšenične
revolucije.
Znanstvenici poput Atmarama Bhairava Joshija.
Institucije poput Indijskog instituta za
poljoprivredna istraživanja (IARI).
Prakse
Proizvodnja pšenice
Glavni razvoj bio je u sortama pšenice s većim prinosom,
za razvoj sojeva pšenice otpornih na hrđu. Uvođenje sorti semena s visokim
prinosom (HYV) i poboljšana kvaliteta gnojiva i tehnika navodnjavanja doveli su
do povećanja proizvodnje kako bi zemlja postala samodostatna u žitaricama, čime
se poboljšala poljoprivreda u Indiji. Takođe, druge sorte poput Kalyan Sona i
Sonalika uvedene su križanjem pšenice s drugim usevima. Usvojene metode
uključivale su korišćenje visokorodnih sorti (HYV) semena s modernim
poljoprivrednim metodama.
Proizvodnja pšenice dala je najbolje rezultate u
poticanju samodostatnosti Indije. Uz visokorodno seme i navodnjavanje,
entuzijazam poljoprivrednika mobilizirao je ideju poljoprivredne revolucije.
Zbog porasta upotrebe hemijskih pesticida i gnojiva, došlo je do negativnog uticaja
na tlo i zemlju (npr. degradacija zemljišta).
Ostale prakse
Ostale prakse uključuju infrastrukturu za
navodnjavanje, upotrebu pesticida, insekticida i herbicida, konsolidaciju poseda,
zemljišne reforme, poboljšanu ruralnu infrastrukturu, opskrbu poljoprivrednim
kreditima, upotrebu hemijskih ili sintetičkih gnojiva, upotrebu prskalica ili
sustava kap po kap navodnjavanja i upotrebu naprednih strojeva.
Razlog za Zelenu revoluciju
Zelena revolucija u Indiji prvi je put uvedena u
Punjabu krajem 1966-67 kao deo razvojnog programa koji su izdale međunarodne
donatorske agencije i Vlada Indije.
Tokom Britanskog Raja, indijsko gospodarstvo
žitarica oslanjalo se na jednostrani odnos eksploatacije. Posledično, kada je
Indija stekla nezavisnost, oslabljena zemlja brzo je postala ranjiva na česte
gladi, finansijske nestabilnosti i nisku produktivnost. Ti su čimbenici činili
razlog za provedbu Zelene revolucije kao razvojne strategije u Indiji.
Česte gladi: 1964-65 i 1965-66 Indija je doživela dve
teške suše koje su dovele do nestašice hrane i gladi među rastućim
stanovništvom zemlje. Čini se da moderne poljoprivredne tehnologije nude
strategije za suzbijanje učestalosti gladi. Postoji rasprava o indijskim gladima
pre nezavisnosti, pri čemu neki tvrde da su ih pojačale britanske porezne i
agrarne politike u XIX i XX stoleću, dok
drugi umanjuju takav uticaj kolonijalne vladavine.
Nedostatak financija: Marginalnim poljoprivrednicima
bilo je vrlo teško dobiti finansije i kredite po povoljnim cenama od vlade i
banaka te su stoga postali lak plen zajmodavaca. Uzimali su kredite od
zemljoposjednika, koji su naplaćivali visoke kamatne stope, a kasnije su
iskorišćavali poljoprivrednike da rade na svojim poljima kako bi otplatili
kredite (poljoprivredni radnici). Tokom razdoblja Zelene revolucije nije
osigurano odgovarajuće finansiranje, što je stvorilo mnogo problema i patnji
indijskim poljoprivrednicima. Vlada je takođe pomagala onima koji su primali
kredite.
Niska produktivnost: U kontekstu brzo rastućeg
stanovništva Indije, tradicionalne poljoprivredne prakse u zemlji nisu davale
dovoljnu proizvodnju hrane. Do 1960-ih, ova niska produktivnost dovela je do
nestašice žitarica u Indiji koja je bila ozbiljnija nego u drugim zemljama u
razvoju. Napredak u poljoprivrednoj tehnologiji ponudio je prilike za povećanje
produktivnosti.
Kritika
Zelena revolucija donela je veliki ekonomski
prosperitet tokom svojih ranih godina. U Punjabu, gdje je prvi put uvedena,
Zelena revolucija dovela je do značajnog povećanja poljoprivredne proizvodnje
države, podržavajući celokupno indijsko gospodarstvo. Do 1970 Punjab je proizvodio
70% ukupnih žitarica u zemlji, a prihodi poljoprivrednika povećavali su se za
više od 70%. Prosperitet Punjaba nakon Zelene revolucije postao je model kojem su
druge države težile doći.
Međutim, unatoč početnom prosperitetu koji je Punjab
doživeo, Zelena revolucija dočekana je s mnogo kontroverzi širom Indije.
Indijski ekonomski suverenitet (negativan uticaj)
Kritike učinaka zelene revolucije uključuju troškove
za mnoge male poljoprivrednike koji koriste HYV seme, s njihovim povezanim zahtevima
za povećanim sustavima navodnjavanja i pesticidima. Studija slučaja pronađena
je u Indiji, gde poljoprivrednici kupuju Monsanto BT seme pamuka - prodani su
na ideji da to seme proizvodi 'neprirodne insekticide'. U stvarnosti, i dalje
su morali plaćati skupe pesticide i sustave navodnjavanja, što je dovelo do
povećanog zaduživanja za finansiranje promene s tradicionalnih sorti semena.
Mnogi poljoprivrednici imali su poteškoća s plaćanjem skupih tehnologija,
posebno ako su imali lošu žetvu. Ovi visoki troškovi uzgoja naterali su ruralne
poljoprivrednike da uzimaju kredite - obično uz visoke kamatne stope. Prekomerno
zaduživanje zarobilo je poljoprivrednike u ciklus duga.
Liberalizirano gospodarstvo Indije dodatno je
pogoršalo ekonomske uslove poljoprivrednika. Indijska ekologinja Vandana Shiva
piše da je ovo "druga Zelena revolucija". Prva Zelena revolucija,
sugerira ona, uglavnom je bila javno financirana (od strane indijske vlade).
Ovu novu Zelenu revoluciju, kaže ona, pokreću privatni (i strani) interesi -
posebno multinacionalne kompanije poput Monsanta - što potiče neoliberalizam. U
konačnici, to dovodi do stranog vlasništva nad većinom indijskog
poljoprivrednog zemljišta, potkopavajući interese poljoprivrednika.
Finansijski problemi poljoprivrednika postali su
posebno očiti u Punjabu, gde su njegova ruralna područja svedočila o alarmantnom
porastu stope samoubistava. Isključujući bezbrojne neprijavljene slučajeve,
procenjuje se da je u Punjabu u razdoblju od 1992 do 1993 godine došlo do
povećanja broja samoubistava od 51,97%, u usporedbi sa zabeleženim povećanjem
od 5,11% u celoj zemlji. Prema indijskom novinskom izveštaju iz 2019 godine,
zaduženost i dalje predstavlja ozbiljan problem koji pogađa ljude Punjaba, što
pokazuje više od 900 zabeleženih samoubistava poljoprivrednika u Punjabu u
posljednje dve godine.
Šteta za okoliš
Prekomerna i neprimerena upotreba gnojiva i pesticida
onečistila je vodene puteve i ubila korisne insekte i divlje životinje.
Uzrokovala je prekomerno korišćenje tla i brzo iscrpila njegove hranjive tvari.
Nekontrolirane prakse navodnjavanja dovele su do degradacije tla. Praksa korišćenja
podzemnih voda dramatično je opala. Nadalje, velika ovisnost o nekoliko glavnih
useva dovela je do gubitka bioraznolikosti poljoprivrednika i povećanja broja
slučajeva paljenja strništa od 1980 godine. Ovi problemi pogoršani su zbog
nedostatka obuke za korišćenje moderne tehnologije i velike nepismenosti koja
je dovela do prekomerne upotrebe hemikalija.
Povećane regionalne nejednakosti
Zelena revolucija proširila se samo na navodnjavana
i područja s visokim potencijalom napajana kišom. Sela ili regije bez pristupa
dovoljnoj količini vode bile su izostavljene, što je proširilo regionalne
nejednakosti između onih koji su usvojili i onih koji je nisu usvojili. Budući
da se HYV seme tehnički može primeniti samo na zemljištu s osiguranom opskrbom
vodom i dostupnošću drugih inputa poput hemikalija, gnojiva itd., primena nove
tehnologije u suvim područjima jednostavno je isključena.
Države poput Punjaba, Haryane, Uttar Pradesha itd.,
koje imaju dobro navodnjavanje i drugu infrastrukturu, mogle su iskoristiti
prednosti zelene revolucije i postići brži gospodarski razvoj, dok su druge
države zabeležile spor rast poljoprivredne proizvodnje.
Alternativne metode poljoprivrede
U godinama od usvajanja Zelene revolucije, pojavila
su se pitanja održivosti zbog negativnih uticaja na okoliš i društvo. Kako bi
se odgovorilo na ovaj izazov, pojavile su se druge alternative poljoprivredi
poput malih samoopskrbnih farmi, obiteljskih gospodarstava, komuna New Agea,
seoskih i zajedničkih poljoprivrednih kolektiva i ženskih zadruga sa
zajedničkim ciljem proizvodnje organski uzgojene hrane bez hemikalija. U
područjima zemlje zahvaćenim zelenom revolucijom, sve veći broj obitelji
samostalno eksperimentira s alternativnim sustavima upravljanja zemljištem i
uzgoja useva. Nadovezujući se na ideju održivog razvoja, razvijeni su
komercijalni modeli za proizvodnju hrane velikih razmera integrirajući
tradicionalne poljoprivredne sustave s odgovarajućom energetski učinkovitom
tehnologijom.
Izvor: “Wikipedia”
(prevod sa engleskog)
Коментари
Постави коментар