Пређи на главни садржај

23 AVGUST 2025…

 



 

Rotkvice u zoni drvare obećavaju, dobro rastu…

Čaj od majčine dušice ubrane u “Hirošimi” i osušene fantastičan je dakle – haleluja…

U baricama poljskim igraju se naši pačići te gacaju te gegaju piju vodu rove kljunovima protežu krila mala istražuju tako da sam i ja počela da ih rado pričuvam…

I dok su se igrali pačići i trčkarali po avliji dolete im jedan golub…

Sejemo danas, tj. jutros dok sunce sija i dan lepo napreduje zimsku salatu nansen jer je mladina te je idelano vreme baš za to…

Čupam šeboj i karanfile u “Hirošimi” iz onog svog rasadnika, iz jednog od gornjih bočnih boksova (nešto sam malo ostavila da raste i u “Hirošimi” dalje), te ih rasađujem svuda po dvorištu u kamene cvetne krugove moje kamene elipse te okolo biciklice i u druge kamene aleje cvetne a posebno samo karanfile presadih u ružičnjak uz kamenje…








Zasejano je salatom čak 3 gajbice od malina u koje staje po 28 manjih čašica kao i još jedna velika gajbica u koju je stalo 40 čašica a to je 3 puta 28 plus 40 dakle ukupno 84 plus 40 i to je 124 čašica, koje su poređane u plavom malom tikvištu ispred letnje kuhinjice na osunčanu stranu avlije da imaju veće energije kao i snage za rastom koji je dakle od Preobraženja vidno smanjen i sve je u fazi opadanja jer dolazi jesen…

Onda sam u one dve plave gume (u moju žardinjeru) uz one 4 pritke a tamo gde nije htela hokaido bundeva posadila orlove nokte da iduće godine imamo više mirisa više pčela više cveća a hokaido zna se uspeva u jedino i najbolje u “Hirošimi”…

Ovo što je danas rasađeno i posađeno tek na iduće proleće 2026 zablistaće u svoj svojoj lepoti cvetova te namamiti mnogo više pčela ako im se ne desi veliki nestanak kao ove zime 2025...

Pre neki dan nogari na našem baštenskom malom stočiču su pukli načisto ali ja ipak sačuvam ploču okruglu (znam za nešto ću je iskoristiti, ali mi se tada nije upalila genijalna lampica novih ideja kao recimo baš večeras) i malo pre dobijem tu ideju da tu ploču prebacim preko malog panja onog našeg avlijskog astalića za kojim sedimo te debatujemo ili ratujemo svejedno po indijanski i samo ga fiksiramo. Malo mi treba da genijalno vidim gde šta odbačeno ili slomljeno može da se ugradi ili reciklira. I sada imamo pravu onisku malu siniju kao nekada za ognjištem što se imalo i jelo. Ono moje umetničko delo ili ono oslikavanje sa dva laka za nokte ostalo je ispod ploče kao trag jednog vremena i trajanja...








Onda nakon ručka pođem na reku sa svom ribolovačkom opremom ali reka plitka odsečena (više liči na potok kako ide loše hidrološko stanje i vremena sušna možda i postane potočić ta reka) te nisam ni razvila najlon sa štapa neću da lomim udice i lovim smrdljive alge i sitno kamenje. Ali, sam reku “iskoristila” na neki svoj način, na neki drugi način a više meditativan ili Zen način upijajući srebrnasto sunce i refleksiju sa smirene površine vode…

I kad pođoh nazad kuć reših da malo još zastanem da posedim na obalama “Vavilonskim” malo još na obali rečnoj da meditiram kad nešto šušti (brzo shvatim da sam tu trebala doći samo da sretnem tu najčistiju srneću dušu), a ja ne verujem onome što vidim na javi, jer ko je to došao da se gleda sa mnom na ravnoj nozi a oči u oči, koja to krupna ili sitna divljač mene se gle ne boji. A kad iz jednog obližnjeg kukuruzišta istrča predivna srna (nešto je goni na moje staze) a ja u šoku jedva se snađoh da je u trku njenom hitrom makar i loše snimim, a brža je od munje. I potrča i priđe jako blizu što srnama nije tipično, stade da je se nagledam (srna je neki veliki glasnik kosmički, najčistije biće na planeti Zemlji), i stade i gledaše me u oči ta srna predivna a znam pošla je da pije vode jer je pre toga prestrašeno bežala od nekoliko karabinskih pucnjeva...

I tako usred bela dana na 2-3 km od centra varoši neko je pucao na divne srne. A lepo se čulo odjeknulo voda prenese pucanj ako ne i metak preko svake granice i tresnu – samo u šta, u brdo, u breg, u meso, a srećan je danas svaki slučajni prolaznik koga to ne okrznu (ozbiljno treba misliti te ne šetati ni usred bela dana rekom jer iz šuma se čuju pucnji lovokradica i ubica). I kad nas je srna opazila posmotrila otrčala je nazad istom onom putanjom kojom i dođe do nas da se sakrije utekne u one suve kukuruze sa kojima se njena smeđa boja stapa pa je manje uočljiva…








Mi smo se odmorili pošli nazad ali nije prošlo ni minut ponovo su od gore odjeknuli karabinski pucnji. I verujem da se srna preplašena nije vratila tamo odakle su je stali ganjati. I sreća da smo se odmakli jer daleko je preleteo taj hitac i mogli smo da postradamo usred bela dana u naseljenom priobalju rečnom tamo negde iza ručka i to u vreme kad sigurno nije odobren lov na srne (mada u ovoj ludačkoj zemlji lovokradice i ubice uvek imaju odrešene rukave da love što im se ćefne)...

Kada se vratih sa reke reših da zategnemo još 2 žice kroz liniju malina sa donje strane spoljašnjeg vrta a to su naše novoposađene maline (mladari jesen 2024) koje će nam roditi iduće godine 2026 po prvi put…

Kada smo zetegli žice onda sam povezala sve nove izrasle mladare, koji su ležali malte ne po zemlji…

A gornju manju liniju malina sam očistila, podrezala sve suve grane, a nove mladare takođe uvezala…

Od ehinacee i kadifica počela sam da sakupljam suve cvetove ili semenke za prolećnu setvu našu osmu 2026...

Nakon večere nakon zalaska sunca po avliji razlegla se pesma crvrčaka te uvek neki auto ili nečiji povik pokvari mi Zen autentični snimak, te umesto da uhvatim samo njihov poj uhvatih u kadru jednu roze ružu oko koje se začuo prvi skriti cvrčak, dok sa dolaskom mraka nije zacvrčao čitav simfonijski orkestar cvrčaka i zrikavaca u sprženoj travi...

Dok sam večeras zalivala u "Hirošimi" opet kanticom neke biljke zakačim merač T te se ponovo sve zapamćeno obrislao ali moja sveska pamti rekorde sve te i dobro je da vidimo dalje ove male domete avgusta koliko mogu najviše da ugreju ili još da dobace. I dakle junskih 47,5 neće nadmašiti više ništa bar ne ove 2025. Sada se treba fokusirati na najnižu T, itd. (uvek zaboravim neki važan detalj iz vrta da zapišem ili kažem)...

Itd...

 

 

 

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

16 JANUAR 2025 - najhladnije jutro za sada…

  Dakle nakon 14 dana od kako traju moja januarska merenja, beleženja i posmatranja došlo je do promene i to velike… Jutros u “Hirošimi” trenutna jutarnja T oko 8 sati i 10 minuta iznosila je minus 3,7 stepeni... Hladno, baš hladno… Na polovini januara 2025 beležimo svoje najhladnije jutro, dobro se sve spustilo baš ispod nule... Što se tiče najveće vrednosti dnevne T ona iznosi i dalje onih prijatnih 26 stepeni u plusu... No, ipak došlo je do promene najniže jutarnje T te jutros ona iznosi čak minus 7 stepeni po Celzijusu... I tako oboren je rekord od 2 januara 2025, te od danas posmatramo da li će se dogoditi i još hladnije neko januarsko jutro te da li će naš merač registrovati i nižu temperaturu nego što je to ovaj jutrošnji minus od 7 stepeni ispod nule... Juče oko 10 sati trenutna T iznosila je plus 1,2 stepena. Najviša dnevna iznosila je 26 stepeni u plusu, a najniža onih minus 5,4… Nekoliko posečenih salata načupala sam i odnela kokama nosiljama da ih častim...

25 AVGUST 2025 - REKONSTRUKCIJA BOČNIH STRANA…

    Koke su juče snele 6 komada jaja, a danas pak 5 te ukupno u mesecu avgustu a do večeras snele su 41 jaje… Juče sam u “Hirošimi” brala čeri paradajz, a mama je iz spoljašnjeg vrta navadila nešto manjih ali lepih šargarepa za supu a to su prvi preživeli stasali plodovi doduše mali ali ipak ih ima iz naše prolećne setve te nije sve totalna propast... Našla sam u spoljašnjem vrtu juče 2 manje kelerabe ali sam ih poklonila i bacila kokama nosiljama... Danas je končano bio prvi i celodnevni udarnički naš radni vrtlarski dan posvećen dakle velikoj rekonstrukciji   unutar “Hirošime”, a tačnije rekonstruišem i menjam malo lični opis samo dvema bočnim stranama a gornjoj i donjoj ili desnoj i levoj polovini, te današnjim ukidanjem onih lepih mojih staza i stazica dobijam nove lepe komade pod kompostom i veću setvenu površinu jer dogodine treba još pametnije mudrije vrtlariti. A to ne bih nikad učinila da nemam svoju novu veliku ambiciju da postavim na sve tri dugačke s...

POEZIJA VRTLARSTVA ili VRTLARSTVO POEZIJE…

    Šta je vrtlarstvo za mene?... Poezija filozofije ili filozofija poezije?... Vrtlarstvo jeste nekakav ili jedini način, teško je još reći samo jedan od načina, ili pak i nije teško pomisliti, tek promisliti nešto tako, a kada recimo putem korisnog holističkog treninga dovedete sami sebe i sve svoje, sav život svoj, u to jedno posebno, a čitavo živo stanje, u stanje najživlje probuđenosti ili svesnosti, jer samo onaj ko bude vaistinu probuđen ili zaista osvešćen, naći će korisnog načina da se pobrine najpre o samom sebi, pa tek onda o svojo široj okolini, o svim ostalim živim bićima, itd… Vrtlar koji danas koristi škodljive, opasne pesticide i druge otrove prvo ne voli sebe, ne voli svoj život, a onda ne voli ni druge, ni ostale, ne voli ovaj predivni svet, ne voli prirodu, ne voli šume, ne voli sitne male bube, jer mu je profit i brza zarada, zamutio svaki vid, svaki zdrav pogled, a toliko je mnogo primera da su neki takvi vrtlari trovači ubili veoma brzo i sebe i s...

ZAČINSKI BOKS NAKON GODINU DANA – male sitne metamorfoze…

    Zovem ga mali setveni boks ili začinski boks, a nalazi se na ulazu u “Hirošimu” sa donje ili leve strane, a do februara prošle godine 2024 izgledao je sve nekako i mnogo prostije ili posve drugačije, mada Duh ostaje vazda isti strogo hirošimski, samurajski... Nakon samo godinu dana došlo je malih sitnih promena, vrtlarskih metamorfoza, te umesto jednog limuna koji je davao samo trnje i lišće došao je naš predivni lekoviti ruzmarin... Pošto je ovo začinski boks ove jeseni zasejan je peršunom lišćarom, a u nastavku sledi još novo veće proširenje setvene percelice... Došlo je u septembru 2024 do zamene drveta crepom te je i ambijent drugačiji... Sada je tu 2025 i naša mala topla lejica u kojoj je zasejan rani kupus ditmar... Itd…    

U NAŠEM VRTU - 20 NOVEMBAR 2024…

  Danas neverovatno toplo, iako je bilo i takvih toplih dana baš uoči Aranđelovdana, čak i još toplijih godina, a nekako sve po 3 puta toplije jutros nego nekih prethodnih nam novembarskih dana… Malo posle 14 sati, tačnije u 14 sati i 25 minuta u ”Hirošimi” beše čak 16,7 stepeni, dakle idealno toplo, a vlaga 57%, a zahvaljujući toj današnjoj toploti čitav dan od prve užine, od 10 sati, pa negde do iza ručka, ispred 16 sati bio je divan radan dan, kao u svako naše rano proleće, kad se sve pokreće i kreće, kao u svaki drugi naš radni, a dobro učinkoviti dan, kada se radilo na još nekim detaljima ili sitnicma koje život znače čak i danas... No, postoji jedno nepogrešivo prirodno pravilo, uvek kad je tako napolju toplo, miriše na kišu, i zaista bila je kiša, nakon svega, nakon jednog veličanstvenog završetka svih radova na KOKO ŠINJCU. Jer, kiša ova zemlji suvoj i voćkama u dvorištu baš, baš treba. I danas dok hodam, a napravim najmanje 3200 koraka, imam utisak da hodam po kamenu...