Rotkvice u zoni drvare obećavaju, dobro rastu…
Čaj od majčine dušice ubrane u “Hirošimi” i osušene
fantastičan je dakle – haleluja…
U baricama poljskim igraju se naši pačići te gacaju te
gegaju piju vodu rove kljunovima protežu krila mala istražuju tako da sam i ja
počela da ih rado pričuvam…
I dok su se igrali pačići i trčkarali po avliji dolete
im jedan golub…
Sejemo danas, tj. jutros dok sunce sija i dan lepo
napreduje zimsku salatu nansen jer je mladina te je idelano vreme baš za to…
Čupam šeboj i karanfile u “Hirošimi” iz onog svog
rasadnika, iz jednog od gornjih bočnih boksova (nešto sam malo ostavila da
raste i u “Hirošimi” dalje), te ih rasađujem svuda po dvorištu u kamene cvetne krugove
moje kamene elipse te okolo biciklice i u druge kamene aleje cvetne a posebno samo
karanfile presadih u ružičnjak uz kamenje…
Zasejano je salatom čak 3 gajbice od malina u koje
staje po 28 manjih čašica kao i još jedna velika gajbica u koju je stalo 40
čašica a to je 3 puta 28 plus 40 dakle ukupno 84 plus 40 i to je 124 čašica,
koje su poređane u plavom malom tikvištu ispred letnje kuhinjice na osunčanu stranu
avlije da imaju veće energije kao i snage za rastom koji je dakle od
Preobraženja vidno smanjen i sve je u fazi opadanja jer dolazi jesen…
Onda sam u one dve plave gume (u moju žardinjeru) uz
one 4 pritke a tamo gde nije htela hokaido bundeva posadila orlove nokte da iduće
godine imamo više mirisa više pčela više cveća a hokaido zna se uspeva u jedino
i najbolje u “Hirošimi”…
Ovo što je danas rasađeno i posađeno tek na iduće
proleće 2026 zablistaće u svoj svojoj lepoti cvetova te namamiti mnogo više
pčela ako im se ne desi veliki nestanak kao ove zime 2025...
Pre neki dan nogari na našem baštenskom malom stočiču
su pukli načisto ali ja ipak sačuvam ploču okruglu (znam za nešto ću je
iskoristiti, ali mi se tada nije upalila genijalna lampica novih ideja kao
recimo baš večeras) i malo pre dobijem tu ideju da tu ploču prebacim preko
malog panja onog našeg avlijskog astalića za kojim sedimo te debatujemo ili
ratujemo svejedno po indijanski i samo ga fiksiramo. Malo mi treba da genijalno
vidim gde šta odbačeno ili slomljeno može da se ugradi ili reciklira. I sada imamo
pravu onisku malu siniju kao nekada za ognjištem što se imalo i jelo. Ono moje
umetničko delo ili ono oslikavanje sa dva laka za nokte ostalo je ispod ploče
kao trag jednog vremena i trajanja...
Onda nakon ručka pođem na reku sa svom ribolovačkom
opremom ali reka plitka odsečena (više liči na potok kako ide loše hidrološko
stanje i vremena sušna možda i postane potočić ta reka) te nisam ni razvila
najlon sa štapa neću da lomim udice i lovim smrdljive alge i sitno kamenje. Ali,
sam reku “iskoristila” na neki svoj način, na neki drugi način a više
meditativan ili Zen način upijajući srebrnasto sunce i refleksiju sa smirene površine
vode…
I kad pođoh nazad kuć reših da malo još zastanem da
posedim na obalama “Vavilonskim” malo još na obali rečnoj da meditiram kad
nešto šušti (brzo shvatim da sam tu trebala doći samo da sretnem tu najčistiju
srneću dušu), a ja ne verujem onome što vidim na javi, jer ko je to došao da se
gleda sa mnom na ravnoj nozi a oči u oči, koja to krupna ili sitna divljač mene
se gle ne boji. A kad iz jednog obližnjeg kukuruzišta istrča predivna srna (nešto
je goni na moje staze) a ja u šoku jedva se snađoh da je u trku njenom hitrom
makar i loše snimim, a brža je od munje. I potrča i priđe jako blizu što srnama
nije tipično, stade da je se nagledam (srna je neki veliki glasnik kosmički,
najčistije biće na planeti Zemlji), i stade i gledaše me u oči ta srna predivna
a znam pošla je da pije vode jer je pre toga prestrašeno bežala od nekoliko
karabinskih pucnjeva...
I tako usred bela dana na 2-3 km od centra varoši
neko je pucao na divne srne. A lepo se čulo odjeknulo voda prenese pucanj ako
ne i metak preko svake granice i tresnu – samo u šta, u brdo, u breg, u meso, a
srećan je danas svaki slučajni prolaznik koga to ne okrznu (ozbiljno treba
misliti te ne šetati ni usred bela dana rekom jer iz šuma se čuju pucnji
lovokradica i ubica). I kad nas je srna opazila posmotrila otrčala je nazad
istom onom putanjom kojom i dođe do nas da se sakrije utekne u one suve kukuruze
sa kojima se njena smeđa boja stapa pa je manje uočljiva…
Mi smo se odmorili pošli nazad ali nije prošlo ni
minut ponovo su od gore odjeknuli karabinski pucnji. I verujem da se srna
preplašena nije vratila tamo odakle su je stali ganjati. I sreća da smo se odmakli
jer daleko je preleteo taj hitac i mogli smo da postradamo usred bela dana u
naseljenom priobalju rečnom tamo negde iza ručka i to u vreme kad sigurno nije
odobren lov na srne (mada u ovoj ludačkoj zemlji lovokradice i ubice uvek imaju
odrešene rukave da love što im se ćefne)...
Kada se vratih sa reke reših da zategnemo još 2 žice
kroz liniju malina sa donje strane spoljašnjeg vrta a to su naše novoposađene maline
(mladari jesen 2024) koje će nam roditi iduće godine 2026 po prvi put…
Kada smo zetegli žice onda sam povezala sve nove
izrasle mladare, koji su ležali malte ne po zemlji…
A gornju manju liniju malina sam očistila, podrezala
sve suve grane, a nove mladare takođe uvezala…
Od ehinacee i kadifica počela sam da sakupljam suve
cvetove ili semenke za prolećnu setvu našu osmu 2026...
Nakon večere nakon zalaska sunca po avliji razlegla
se pesma crvrčaka te uvek neki auto ili nečiji povik pokvari mi Zen autentični snimak,
te umesto da uhvatim samo njihov poj uhvatih u kadru jednu roze ružu oko koje
se začuo prvi skriti cvrčak, dok sa dolaskom mraka nije zacvrčao čitav simfonijski
orkestar cvrčaka i zrikavaca u sprženoj travi...
Dok sam večeras zalivala u "Hirošimi" opet kanticom
neke biljke zakačim merač T te se ponovo sve zapamćeno obrislao ali moja sveska
pamti rekorde sve te i dobro je da vidimo dalje ove male domete avgusta koliko
mogu najviše da ugreju ili još da dobace. I dakle junskih 47,5 neće nadmašiti
više ništa bar ne ove 2025. Sada se treba fokusirati na najnižu T, itd.
(uvek zaboravim neki važan detalj iz vrta da zapišem ili kažem)...
Itd...
Коментари
Постави коментар