Prvi jutarnji koraci koji su napravljeni jutros unutar
”Hirošime” bili su ne biločiji, ne svačiji, već oni najsvetiji najčistiji a
pačiji...
Pustila sam prvo unutra tri svoja mala pačeta da unesu
vedrinu brzinu spokoj harmoniju svetlost život te da se igraju bezbrižno unutar
“Hirošime” dok mi oberemo naše prve avgustovske plodve i jutros…
Umela su tri pačeta da gegaju da jure da žure da trčkaraju
da rade šta god požele a kako se dalo primetiti vrlo su pametni učtivi i ne
prave džumbus…
I na kraju pačije bluz balade tako umorne su se na stazici
mekanoj šćućurile i stale da sanjaju najlepše svoje pačije snove. No, u ovim snovima
dakle nema ni traga od bilo kakve mučne pačije škole...
Tek im je 17 dana a porasli su pačići zar ne…
Jutros sam obrala sav raspoloživi čeri i ponovo punu veliku pletenu korpu kao i nešto paradajza da polagano sazreva...
I onda sam obrala sve pristigle hokaido bundeve a
prvo kolo unutar “Hirošime” svih 6 komada najnarandžastijih najsazrelijih u
kojima ukupno ima težine 5 kg i 300 g, a imam čak dve najteže od 1 kg 200 g i 1
kg i 100 g, mašala, a najmanja bundeva jeste težine pola kilograma dakle jako dobar
prinos – a te sam semenke bacila tek onako ne očekujući baš ništa. Sada su
budeve na polici letnje kuhinje ali s obzirom da meni treba tovar bundeva tokom jeseni i zime, a bogme bundevu mogu jesti i leti te u proleće da je ima, ako je ima, a
ovo će se pak brzo potrošiti (već znam šta od bunedva mogu da napravim a mogu
čudo) ali za sada neka malo pričekaju da ih se malo nagledam, a s obzirom da nema
tikvica još, neću gladovati zureći u bundeve nenačete i dobro je dok ima hokaidica
– šta posle...
Berem čeri a od plodova žutog crnog i duguljastog uzimam
seme te ponovo sve na papirićima sušim...
Onda sam rešila da istresem svoj eksperiment đumbir
te da vidim šta u toj maloj saksiji raste ili šta tu ima a bolno zateknem veliko
ništa, a dakle samo malo đumbira, a zar
nisam negde toliko zasadila, a jedan deo počeo da truli te dakle shvatim
porazno promašeno ponovo – nema tu ništa Vesna, da se ove godine povadi i
potroši te taj isti komad vratim nazad te ga zasadim za narednu možda uspeliju sezonu
a zasadim u novu mnogo dublju i veću saksiju čisto da vidim hoću li imati bolju
krtolu dogine a kroz velikih dugačkih teških 365 dana...
Pošto sutra imam obaveze a pod stresom neću da sadim
semenke salate, i neke druge posliće danas sam se odlučila za početak i
pripremu za jesenju sedmu setvenu sezonu, te sejem sve na 3 dana pred uštap,
jer može i tako…
A prvo što hoću da zasejem jesu 3 gajbice salate i to
jedna kesica majske salate a jednu salatu Nansen dragoceno čuvam da sejem početkom
septembra, jer ovo seme majske salate mi ističe u oktobru ove godine po roku važenja.
I da vidim da li će išta do septembra da bude od našeg današnjeg truda...
Zasejale smo čak 120 čašica onih manjih majske slate.
U jednu veliku gajbicu stane 40 takvih čašica, a šumsku zemlju pomešale smo sa kokošijim
stajnjakom i time napunile čašice...
Onda pomešam 2 kesice rotkvica od različith proizvođača
i to zasejemo dalje a rotkvice u zoni drvare u dve manje linije ispred neuspele
šargarepe od koje ima po neki mali izrasli i preživeli listić, no naša klima
nije tako podesna više da nam sve super buja i prirodno stiže što posejemo u jedno
strašno jarko i žarko leto 2025 te ne treba to više ni pokušavati niti sejati, ali
bacila sam samo nečijih 50 dinara...
U manjem setvenom boksu od super novog komposta tamo
iza spoljašnjeg vrta u kome nije uspela ona naša prolećna setva šargarepe a u
kome je do danas rastao neki paradajz samoniklice bez ijednog ploda samo lišće.
I sve to počupam te očistim te i tu zasejem direktnom setvom preostalu majsku salatu.
I sve mi je to pokrila dakle ona jedna kesica te da vidim gde će biti bolje
jače više uspelije...
I na kraju posvetim se svom velikom najvećem
najbolnijem razočaranju a svom najvećem bundevištu koje mi iz sezone u sezonu
odnosi veliki novac a ne donosi ništa. I počupam kao i lanjske godine sve vreže
i očistim setveni boks u kome je imalo samo lišća ali ni jednog jedinog ploda -
eto tako mi se bundeve više neće da zapate, neće da rađaju, ni jedna jedina bundeva
a budneva je meni draža od hleba, jer mi je to nasušna važna hrana...
Kao da mi je neki teški baksuz ušao u kuću i sve mi
nazaduje i pusti…
Nešto čerija ubrano je i u spoljašnjem vrtu koji je doduše
malo sitniji nego sav onaj ubrani čeri jutros iz “Hirošime” i ponovo se pokazuje
da je napolju sve sitnije propalije i da tamo i ne vredi raditi ni sejati više,
ali eto nešto se mora pokušavati stvarati iz ničega jer drugačije ne ume radan čovek
nego da svojim radom preživi ovu pasivnost suše i glad koja neumitno kuca i dolazi
i zimu jako tešku pretešku…
Onda je mama primetila da nam stiže prvi drenjak, a
ja mislim u sebi šta ćemo kad nam dune prvi sneg, te ja nemam volje ni snage da
kuvam ove godine kao prošle kao svih onih godina unazad aone silne sokove
likere i džemove itd., te joj na kraju predlažem da drenajk ubrani ne čuva, da
sav ubrani drenjak baci kokama nosiljama da pozobaju...
Danas su koke snele jedno dragoceno jaje. I ne mogu ništa
da kažem osim da me neki užas baš pogađa već godinu dana najmanje a sve je
počelo od prošlog leta kada sam onako pokradena i od tada iz moje kuće sve se osipa
i sve propada. I ne mogu da ne postanem baš sujeverna i to previše...
Itd…
Коментари
Постави коментар