Пређи на главни садржај

28-29 SEPTEMBAR 2026…

 




Još dva osunčana poletna vrlo vrlo radno plodna dana u vrtu pobede “Hirošima” a rezultati su vidni kao i uvek…

Juče 28 septembra 2026 najpre sam pokosila po deseti put tek svoj vrt tj. svoju avliju ili svoje divno dvorište mada dosta manje pokošene trave danas samo 4 korpe od kosačice...

Nakon košenja vukla sam za sobom veselo dve velike kante i obišla svaki kamen te očistila sve setvene tj. cvetne leje kamene kocke kamene krugove, itd. Čistila sekla te tako jednu granu fotinije u istu kamenu kocku pobodem verujući da će možda da se ožili...

Još bosiljka što je raslo napolju pored žice iza drvare ošišano i sada se suši u “Hirošimi”…







Onda je usledila berba svih preostalih 8 zmijolikih bundeva, ali tim tovarom kolica nisam oduševljena jer je ovo “najneukusnija” meni najnedopadnija bundeva koju sam ikada u svom životu rasekla. Ima neutralan ukus kao neki bezukus jako tvrdu koru da hoću da polomim nož jako malo mesa unutra a ono je kao kod krastavca malo nakiselo malo više vodeno a pri kuvanju želatinasto bistro nema gustinu koju sam očekivala. Ali i ove organske svoje proizvode kad ih već doh iskoristiću i nekako pojesti kao potaž te smsliti već, ali uopšte nisam oduševljena jer postoje moje obožavane moje omiljene narandžaste bundeve i imaću ih dogodine nadam se bar jedan tovar kolica…

U 15 sati i 30 minuta izmereno je plus 37,3 dakle vrlo vrlo toplo…

Još uvek berem na struku sazreli paradajz a obrala sam samo sve rumene plodove punu korpu ponovo a ostavljam i dalje sav zeleni nedozreli paradajz na struku koje nemam nameru još da čistim...

Drva su se iscepala uz pomoć mašine ali i zahvaljujući mami koja je svaki manji panj iscepala ručno sekirom...

Onda sam napravila večeru predivne bruskete sa mnogo svežeg paradajza...





Danas 29 septembra 2026 sredila sam sve ruže puzavice pored betonske ograde, a onda krenula da čistim sečem granje te očistila sve one visoke smetajuće grane dakle malo ručnom testerom na baterije malo teleskopom u 3 maha u 3 navrata te isekla smetajuće grane i upustila mnogo sunca u dvorište (a onda sam dobila ideju ili svoju novu viziju gde ću nekad u nekom životu u nekoj svojoj inkarnaciji u kojoj ću biti zaista vrtlar kad već neću u bliskoj budućnosti podići svoj pravi pravcati staklenik na strani istoka i juga gde ima najviše sunca, pošto na severu dobih terase tamo nema prostora a ni vajde da imam u mašti svoj staklenik jer je hladno i zasenčeno u jesen, zimu i proleće). I tako sam maštajući (mama mi se smeje i kaže da od toga nema ništa kao da ja ne znam svoje nemogućnosti ali sam joj rekla da imam jedino pravo da maštam), zamišljajući nešto nerealno preskupo nastavila dalje selektovati na jednu kamaru lišće na drugu grane. No, mama mi je danas u svemu pomogla. I na kraju sam svo lišće prevukla na kompost a grane su ostale da se nešto kasnije neki drugi dan iseckaju na potpalu. Za sada se suše napolju…

Za dva dana uradila sam i više od planiranog, a naravno koristim svoje tople orne prijatne osunčane poletne pokretačke dane, a po zimi ovo neću ni da pipnem ni u svojim mislima, a sutra pošto mi je sve u dvorišt baš skockano bavim se kuvanjem nestalo umešenih zaliha a posle ručka verovatno ako mama bude imala snage da mi doteruje drva može uslediti moje pakovanje bar jednog celog reda drva (drva je najlakše spakovati problem je drvo kupiti i drvo iseći)...

U “Hirošimi” nakon 6 dana posle setve septembarske vidni su prvi naši rezultati tj. svi pred uštapni mesečevi uspesi još jedne setve. I dobro su nikle sve rotkvice, salata u čašicama ali i rukola. Još vidno čekam da se pojavi prvi luk, peršun takođe kreće ali polagano bojažljivo kao i blitva te čekam vidniji rezultat da proslavim i taj uspeh...

I danas je preko 30 stepeni bilo u “Hirošimi”, a u suton mama i ja sve smo zalile ručno kanticama te sada u jesen ukidamo sistem kap po kap (creva sam savila) što mi neće trebati sve do proleća 2027...

I danas sam uočila bogomoljku na ulaz u vrt iako sam je pre neki dan vratila unutar “Hirošime” ona me dočekala pobedonosno prkosno poručuje mi da mora biti po njenom onako bogomoljački smireno nepomično molitveno okačena na žicu i nisam je dirala neka se sama kači i visi gde joj se god sviđa. Vidim izašla je da se molitveno sunča…

Pošto smo zbrinuli drva bar što se tiče najtežeg dela a to je uvek cepanje sada smo se povratili nazad u naše prekinute zapostavljene radove a najpre u malter. A onda imamo još malo varenja 4 prečage na ogradi te da završim farbanje. A kad izađemo iz svega toga onda smo ponovo samo na radovima oko fasade, dok nam to dopusti lepo vreme. A kad nas zima i hladnoća kao i manjak novca prekine, uspori, mi ponovo kao odmorni feniksi iz pepela sve nastavljamo na proleće 2027. Treba polepiti preostali stiropor još oko 4 bale ili možda 5, a treba sve izmazati lepkom po 2 puta te navući pritom mrežice, a to nećemo moći postići do zime jer smo istrošeni u svakom pogledu i smislu. Sve u svemu to nas samo čeka na odmorno naše proleće 2027  te možd ako to sve uspemo finansijski negde nakon leta da sve obojimo u boje…

I dok su me sinoć boleli leđni i drugi mišići od previše čučanja i čišćenja travki na kolenima večeras me samo malo više bole prsti ruke dlanovi od seckanja onolikog granja kalemarski makazama...

Na sav slatki umor još sinoć počela sam strašno obimnu ali brzo čitajuću i zanimljivu novu knjigu da čitam te dalje se trudim a da u toku dana iz dva puta jutru i uveče pročitam po 50 strana dakle po danu 100 strana jer podižem sebi čitalačku normu...

Itd…

 

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

7 MAJ 2026…

    U gražu doterano 5 buntova a svaki po 20 metara dužine tako da uskoro može da počne ono najključnije, ono decenijama sanjano, te da se fino okonča naše zagrađivanje dvorišta sa dve veoma važne strane, jer na trećoj imamo još pripremnih radova i radnih zanimacije oko kapije i velikog ulaza (već imam viziju već imam prepune ruke posla a kako ću da sve te strane oplemenim sa mnogo čega živog te zasadim te ponovo oživim bolje nego ikada, jer vrt pobede “Hirošima” će tek da se budi da buja da raste)... Mama je jutros bila vredna te motikom zagrnula krompir koji se lepo pošumljava i raste (ja nisam zagovornik takvih okopavajućih motikastih metoda)... Nažalost, rovak mi je presekao još jednu papriku šilju desetu po redu i tako je moja šteta od rovka ili rovaka (ne znam koliko ih noću pravi nad biljkama pokolj) čak 1/5 kupljenih paprika. I vidim rupice te se zaledim vidim tragove te ih ignoršem vidim tunelčiće iz kojih izlaze u koje nestaju i neću ni da strašno zamislim ka...

9 MAJ 2026…

    Sinoć se ispadala baš dobra kiša, ali kiše može da padne još… Mama je jutros u “Hirošimi” posadila gde god je još imalo mesta ranog kupusa ditmar iz naše druge setve... Nažalost, primetim još jednu posustalu klonulu papriku šilju po donjoj levoj strani gde mi je rovak inače najviše uništio paprika te iščupam je blago i vidim jeste malo načeta malo presečena ali ima i dalje jako dobro živo korenje te vratim je nazad zatrpam ponovo tu paprika i verujem da će moći da se oporavi... Dok sadimo a danas obe sadimo mnogo toga rasađujemo sve što nam je pristiglo iz naše rasade mama primeti da se nešto miče ispod u zemlje te izvadi rovka a odna ga nogom zgnječi a ja ga stavim na policu da se osuši i kad bude ona opadajuća mesečeva mena napraviću od njega malo pepela tačnije kremiraću ga i posuti mu prah po “Hirošimi” i tako bi tim štajnerovskim magičnim ritualčićem trebala da sprečiv rovke za vjeki vjekov (amin!) da se ikad više pojave u mom tlu ili zemljištu... Kakva sr...

8 MAJ 2026…

    Jutros u vrtu pobede “Hirošima” naše najlepše iznenađenje – već se lepo fino nazire prvi plod krastavca, a ima ih još nekoliko komada… Danas nisam uradila baš ništa u “Hirošimi” (sada je sav moj fokus na dvorište, tačnije na ogradu), te dolažem sve za sutra zakidanje zaperaka i malo zalivanja malo rasađivanja tamo gde zatreba… Džinovsko drvo ili onaj mali žbunić koji narasra preko noći po nekoliko centimetara pregurao je u visnu 3 metra… Čitav dan mi otišao na neke druge stvari a onda na neku “dokolicu” na neko silno razmišljanje. I tek negde posle podne ili skoro pred smiraj dana sine mi super nova ideja da onu jednu liniju od 15 metra ili 6 polja između 7 stubova rešim sa polovnim crepom (a crepa nemam osim 9 komada bajinobaštanskog)... Onda sam nabavila 81 komad polovnog crepa “Toza Marković”, jer pred sobom sam imala novu zamišljenu setvenu liniju od 15 metara dužine (tu sam htela da stavim ogradu veštačku travu bar od 1,5 metar visine, ali nekad ću možda i...

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

VRT…

    “Vrt nije samo mesto; to je razgovor između zemlje i duše”...   (prevod sa engleskog)  

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

8- 11 FEBRUAR 2026…

Juče, 7 februara 2026 negde predveče umrla je jedna slabunjava koka (nažalost bela leghorn naše prvo jato kljunova od oktobra 2024), a iz istog jata kunja nam još jedna pirgava amrok koka te mama očekuje i njeno skapavanje… Sada je naše jato spalo na 18 koka nosilja, ili na ukupno 24 grla (gubitak je u poređenju sa prethodna dva dana ipak duplo manji i na pomolu je prestanak neočekivanog udara – ništa večito ne traje posebno ne pomor)... Dana 8 februara 2026 nakon povratka iz šetnje rečnom obalom gde jako dražesno cvrkuću probuđene ptice, na stazici koja razdvaja “Hirošimu” i spoljašnji vrt zatekne me sukob dve mačke ili dva mačora ili mačke i mačora ne znam im polove uopštene su za mene mačke (pomislila sam pogrešno da je reč o udvaranju). Tačnije jedna šarena izvukla je pobedu, a jedna druga sa finom ogrlicom ona koja se neguje bolje. Sukobile su se preko zategnute žice, a onda je siva manja slabija odustala svativši da je pobeđena i povređena otrčala peko vrta, a šarena se sam...