Пређи на главни садржај

4-5 SEPTEMBAR 2026…



Između svega rođenog uidejama od juče i pre svega sinutu od danas rodile su se iznova krupne a baš goleme moje nove ideje tako da će u narednim danima koliko već od ponedeljka biti jako znojavo radno i zanimljivo u našem veličanstvenom vrtu…

Juče 4 septembra 2026 berem kao i uvek prepune korpe svega što mi tog ili narednog dana u letnjoj kuhinji sve zatreba. A berem i dalje sveže jestive slatke krastavce kao i paradajz, čak i čeri paradajz ali ono što je posebno zanimljivo četvrtog septembarskog dana jeste moja prva i jedina berba već stasalog plavog patlidžana od 641 grama težine...

Odmah, dakle čim spustim na astal svo svoje ubrano povrće svojih ruku delo ili voće na astal dobijem ideju šta ću danas kuvati za ručak ili šta ću još novo pridodati za večeru, itd…







I tako je od patlidžana napravljeno ono predivno jelo a ne pamtim da sam imala na trpezi tako sladak ko med patlidžan tako ukusan koji se jako brzo ukrčkao i sav rastopio. Ali, nažalost od samo 3 zasađene biljke dobila sam samo jedan plod doduše krupan jer je mnogo plodova kao i cvetova opalo tokom onih suša i opakih vrućina. No, želim da naglasim da je ovo patlidžan iz moje “Hirošime” i zato je tako sladak tako poseban….

Ubrala sam dve manje hokaido bundeve posađene uz žicu sa one donje strane ograde ispod kokošinjca. I ubrala sam još 44-u tikvicu doduše nikad manju sa parcelice kod drvare svega tešku 169 g ali svo to povrće bilo je dovoljno da napravim još jedan fantastičan potaž...









Onda je usledilo nešto najbolnije najteže po vrućini oko podneva a to je poseći sve one gorostase a svoje omiljene suncokrete jer ptice su već osetile semenke suve i počele da načinju te obilate glavie suncokreta. Znala sam da imam najviši suncokret do sada ali nisam tačno znala koliko tačno preko 3 metra i izmerila sam precizno metrom 3 metra i 40 cm eto toliko narastao je u visinu pored žice sa donje strane kokošinjca. To mesto gde smo imali do aprila 2026 onu divnu bujnu živu ogradu je čarobno i tu uspeva baš sve i džinovsko raste…

Dve ture slabijih tanjih malo sirovijih semenki iskomila sam rukama malo se izranjavila te sa te dve ture semenki suncokreta nahranila svu svoju pernatu živinu…

Najlepše najkrupnije najsuvlje glave suncokreta sušim u drvari te ostavljam za seme za iduću setvenu a našu devetu prolećnu sezonu 2027…

Jedan suncokret imao je prirodnu neobičnu izraslinu ili jednu neobičnost kao jedan levak ili trubicu sa strane...







Ostalo je još par živih nedozrelih a zadnje zasađenih suncokreta da još bolje sazre u zoni komposta...

Slatkica se nije pojavlila. Bili smo tužni sve verujući da će doći idućeg dana odnekud iznenada…

Ali, ni idućeg ni danas nije se pojavila Slatkica i nije nam došla. Čim se nije tu kod nas zadržala znači da ne pripada nama i sigurno ima neko svoje mnogo bolje mesto. Ali, ako je ikada slučajno ugledamo da navrati biće nam radosno. Ništa se ne zadržava na silu čak ni to malo a verovatno tuđe mače (ima na milione malih mačića na celom svetu ali meni je samo to priraslo srcu na prvi pogled te tako ne bih mogla da tragam više za nekim lepšim ili slađim mačetom jer ga za mene nema, te šare ima samo Slatkica)...







Ispekla sam kolač sa jabukama. Onaj što se prevrće. Recept koji imam u glavi te ga pravim po osećaju ili napamet...

Danas petog septembarskog vrelog dana napunila sam još jednu ubranu hokaido bundevu sa povrćem. Ubrala sam je pored žice sa donje strane kokošinjca i u toj setvenoj liniji više nemam hokaido bundeva jer sve sam plodove tu zametnute već u slast potrošila...

I ubrala sam i 45-u tikvicu ukraj drvare sa onog malog tikvišta tešku 477 grama. I tu je ukupno do danas nabrano 30 kg i 647 g tikvica ili 45 komada. Od ubrane tikvice pravim slane mafine po onom svom omiljenom receptu čitavog ovog leta gde ide griz, kisela pavlaka, itd., samo što sam po prvi put u sve narendala i kačkavalja te je ukus još lepši...

Što se tiče fasade počeli smo radove na 4 metra visine te se lepi osma linija oko moja tri prozora, ali iza nas je već celih 7 linija ili 35 urađenih kvadrata te idemo ka 40 kvadrata površine. U hodu menjamo prvobitni plan te ćemo imati još manjih dodatnih leplenja na istočnoj strani koju planiramo da uradimo ipak celu, a gde nam trebaju još dve bale ili još novih 10 kvadrata. No, ostaje nam još i zapadna strana gde se rade dve linije ili 10 kvadrata samo ispod rogova, itd...

Na kraju dana načinjem u delo ideju koja me od sinoć baš “opseda”. Znala sam danima da je u “Hirošimi” postalo tesno od kako više nema bočnih stazica, te da treba napraviti zaseban manji rasadnik, te pošto naše najveće tikvište nije ispunilo svoju misiju a ni svoj cilj mora da završi karijeru, te ga uklanjam tačnije premeštam koliko već od radnog ponedeljka crep po crep kao kamen po kamen grumen komposta po grumen komposta te ga identično prenosim u spoljašnji vrt koji takođe više ne treba onoliko o jesni riljati (želim majku malo da rasterertim jer ona pretera radeći sa ašovom) i o proleću onoliko sejati jer zbog suše mnogo izgubimo (oko 2/3 spoljašnjeg vrta ide na rasadnik a preostala 1/3 neka bude da semalo seje za malo cvekle nešto luka i ako može malo krompira a verovatno ne može, dok šargarepa će se sejati u ono preostalo najveće tikvište a sve drugo ne vredi sejati i mučiti se, ni grašak, ni boraniju, itd. a nema ja silne hektare da nasejem onoliko koliko mi sve treba za 365 dana a i da imam nisam mašina a ni traktor a nemam ni volje nemam snage na bacanje a ne volim te silne blatnjave hektare, itd. I već gradim svoje moje male lako održive ali bujne setvene linije i boksove), te smanujem svoj setveni prostor i teret, jer ne želim da skapam pod ašovom i motikom, a ne mogu da nosim silne kantice kad je gusto kad je frka kad je baš vrelo te da spašavam biljke, već u svom malom okamenjenom vrtu eto pravim nešto slatko pravim toplu leju ili svoj mali rasadnik pošto za steklenik nikad neću imati para, ali i dalje neki svoj staklenik zamišljam, dakle mali rasadnik za uzgoj biljaka ili svoj mini prostor za sve one čašice. Ali, tu ima još mnogo radova a najpre treba da iskopam neoštećenog korena svoja dva jogrovana te da ih preselim na drugo mesto u vrtu, te da u rasadnik pustim što više svetla. Biće jako jako radno ali i zanimljivo svih mojih septembarskih dana...

Daske sam već iskoristila iz bundevišta za šalovanje, tako da smo odradili na kokošinjcu još jedan mali propust te izbetonirali malo višlje novo cokle koje će štititi trotoar od prljanja a koke su nam baš ponekad malo više prljale beton jer tu nismo uspeli da uradimo to coklence, jer smo radili sve iz nekih manjih delova etapa faza. Ali, eto i to se rešilo još više ulepšalo, a pošto je falio kao i uvek kamen za betoniranje uzela sam sav postojeći kamen oko žardinjere kod kokošinjca a tamo gde je bio kamen došao je crep i sve je ispalo još lepše. I sa donje strane kokošinjca uskoro takođe pravim jednu novu setvenu liniju jer ću iduće sezone 2027 uz žicu držati sejati samo suncokrete i neko drugo cveće a biljke koje mi daju jestive plodove više ne, jer mi prelaze preko žice te se upliću zaglave te mi je teško za branje...

Kada se gradi na način kako ja to radim svaki setveni boks u vrtu lako je počistiti ugasiti i razmontirati ili preseliti na neko bolje svetlije mesto tamo gde će imati više koristi a to znači gde ču imati šta ubrati i pojesti. A tamo niije htelo u tom hladu jer verovatno tu ima neka neovoljna energija neka sila (žao mi je ako je strašna suša u zadnje 3 godine kod mene napravila ovakav pogrešan utisak, ali ja više ne mogu da gubim i čekam na bundeve kojih tu nema pa nema) koja eto nije dopuštala baš ništa da mi tu rodi tu poraste tu krene i zato ću ja sve to izmestiti preseliti kolica po kolica te napraviti upravo nešto uspelije uspešnije rodnije a uvek samo ono što mi ovde i sada treba a to je moj mali rasadnik...

Procvetao je mali žbunić ove godine zasađen tamo pored žice te imamo svoj mali žuti cvetak kome se eto divimo...

Obrala sam juče čili papričice (zbog suše mnogo su manje nego one od lanjske godine) i pasterizovane su dve male teglice čili papričica a pošto za drugu teglu nisam imala dovoljno papričica a da bih napunila teglu do vrha uzela sam svoje sveže ostavljene zamrznute čili papričice od prošle godine. U naše teglice ide samo voda, alkoholno sirće, uje, šećer, so…

Juče sam zasadila još jednu praznu ali manju saksiju sa 2 čuvarkuće...

Danas sam ubrala u vrtu samo što mi fali – jednu ljutačicu papriku za ručak...

Danas smo ubrali svega 2 preživele kruške viljamovke o podelili u slast a toliko plodova sa te iste kruške je opalo propalo ovog sušnog leta te izgubljeno…

Baš smo se eto već naradili, a mi radimo neumorno i zahtevno još od aprila, mada i pre toga, tako da sutrašnji nedeljni dan odmora dobro će nam ipak doći (možda dobijem nove šik ideje) kako bi se revitalizovai i obnovili preporodili tišinom za nove radne poduhvate od ponedeljka pa sve do četvrtka jer u petak dakle praznujemo plandujem obavezno postimo, itd…

Itd…

 

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

7 MAJ 2026…

    U gražu doterano 5 buntova a svaki po 20 metara dužine tako da uskoro može da počne ono najključnije, ono decenijama sanjano, te da se fino okonča naše zagrađivanje dvorišta sa dve veoma važne strane, jer na trećoj imamo još pripremnih radova i radnih zanimacije oko kapije i velikog ulaza (već imam viziju već imam prepune ruke posla a kako ću da sve te strane oplemenim sa mnogo čega živog te zasadim te ponovo oživim bolje nego ikada, jer vrt pobede “Hirošima” će tek da se budi da buja da raste)... Mama je jutros bila vredna te motikom zagrnula krompir koji se lepo pošumljava i raste (ja nisam zagovornik takvih okopavajućih motikastih metoda)... Nažalost, rovak mi je presekao još jednu papriku šilju desetu po redu i tako je moja šteta od rovka ili rovaka (ne znam koliko ih noću pravi nad biljkama pokolj) čak 1/5 kupljenih paprika. I vidim rupice te se zaledim vidim tragove te ih ignoršem vidim tunelčiće iz kojih izlaze u koje nestaju i neću ni da strašno zamislim ka...

9 MAJ 2026…

    Sinoć se ispadala baš dobra kiša, ali kiše može da padne još… Mama je jutros u “Hirošimi” posadila gde god je još imalo mesta ranog kupusa ditmar iz naše druge setve... Nažalost, primetim još jednu posustalu klonulu papriku šilju po donjoj levoj strani gde mi je rovak inače najviše uništio paprika te iščupam je blago i vidim jeste malo načeta malo presečena ali ima i dalje jako dobro živo korenje te vratim je nazad zatrpam ponovo tu paprika i verujem da će moći da se oporavi... Dok sadimo a danas obe sadimo mnogo toga rasađujemo sve što nam je pristiglo iz naše rasade mama primeti da se nešto miče ispod u zemlje te izvadi rovka a odna ga nogom zgnječi a ja ga stavim na policu da se osuši i kad bude ona opadajuća mesečeva mena napraviću od njega malo pepela tačnije kremiraću ga i posuti mu prah po “Hirošimi” i tako bi tim štajnerovskim magičnim ritualčićem trebala da sprečiv rovke za vjeki vjekov (amin!) da se ikad više pojave u mom tlu ili zemljištu... Kakva sr...

8 MAJ 2026…

    Jutros u vrtu pobede “Hirošima” naše najlepše iznenađenje – već se lepo fino nazire prvi plod krastavca, a ima ih još nekoliko komada… Danas nisam uradila baš ništa u “Hirošimi” (sada je sav moj fokus na dvorište, tačnije na ogradu), te dolažem sve za sutra zakidanje zaperaka i malo zalivanja malo rasađivanja tamo gde zatreba… Džinovsko drvo ili onaj mali žbunić koji narasra preko noći po nekoliko centimetara pregurao je u visnu 3 metra… Čitav dan mi otišao na neke druge stvari a onda na neku “dokolicu” na neko silno razmišljanje. I tek negde posle podne ili skoro pred smiraj dana sine mi super nova ideja da onu jednu liniju od 15 metra ili 6 polja između 7 stubova rešim sa polovnim crepom (a crepa nemam osim 9 komada bajinobaštanskog)... Onda sam nabavila 81 komad polovnog crepa “Toza Marković”, jer pred sobom sam imala novu zamišljenu setvenu liniju od 15 metara dužine (tu sam htela da stavim ogradu veštačku travu bar od 1,5 metar visine, ali nekad ću možda i...

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

VRT…

    “Vrt nije samo mesto; to je razgovor između zemlje i duše”...   (prevod sa engleskog)  

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

8- 11 FEBRUAR 2026…

Juče, 7 februara 2026 negde predveče umrla je jedna slabunjava koka (nažalost bela leghorn naše prvo jato kljunova od oktobra 2024), a iz istog jata kunja nam još jedna pirgava amrok koka te mama očekuje i njeno skapavanje… Sada je naše jato spalo na 18 koka nosilja, ili na ukupno 24 grla (gubitak je u poređenju sa prethodna dva dana ipak duplo manji i na pomolu je prestanak neočekivanog udara – ništa večito ne traje posebno ne pomor)... Dana 8 februara 2026 nakon povratka iz šetnje rečnom obalom gde jako dražesno cvrkuću probuđene ptice, na stazici koja razdvaja “Hirošimu” i spoljašnji vrt zatekne me sukob dve mačke ili dva mačora ili mačke i mačora ne znam im polove uopštene su za mene mačke (pomislila sam pogrešno da je reč o udvaranju). Tačnije jedna šarena izvukla je pobedu, a jedna druga sa finom ogrlicom ona koja se neguje bolje. Sukobile su se preko zategnute žice, a onda je siva manja slabija odustala svativši da je pobeđena i povređena otrčala peko vrta, a šarena se sam...