Između svega rođenog uidejama od juče i pre svega sinutu
od danas rodile su se iznova krupne a baš goleme moje nove ideje tako da će u
narednim danima koliko već od ponedeljka biti jako znojavo radno i zanimljivo u
našem veličanstvenom vrtu…
Juče 4 septembra 2026 berem kao i uvek prepune korpe
svega što mi tog ili narednog dana u letnjoj kuhinji sve zatreba. A berem i
dalje sveže jestive slatke krastavce kao i paradajz, čak i čeri paradajz ali
ono što je posebno zanimljivo četvrtog septembarskog dana jeste moja prva i
jedina berba već stasalog plavog patlidžana od 641 grama težine...
Odmah, dakle čim spustim na astal svo svoje ubrano povrće
svojih ruku delo ili voće na astal dobijem ideju šta ću danas kuvati za ručak ili
šta ću još novo pridodati za večeru, itd…
I tako je od patlidžana napravljeno ono predivno jelo
a ne pamtim da sam imala na trpezi tako sladak ko med patlidžan tako ukusan
koji se jako brzo ukrčkao i sav rastopio. Ali, nažalost od samo 3 zasađene
biljke dobila sam samo jedan plod doduše krupan jer je mnogo plodova kao i
cvetova opalo tokom onih suša i opakih vrućina. No, želim da naglasim da je ovo
patlidžan iz moje “Hirošime” i zato je tako sladak tako poseban….
Ubrala sam dve manje hokaido bundeve posađene uz
žicu sa one donje strane ograde ispod kokošinjca. I ubrala sam još 44-u tikvicu
doduše nikad manju sa parcelice kod drvare svega tešku 169 g ali svo to povrće
bilo je dovoljno da napravim još jedan fantastičan potaž...
Onda je usledilo nešto najbolnije najteže po vrućini
oko podneva a to je poseći sve one gorostase a svoje omiljene suncokrete jer
ptice su već osetile semenke suve i počele da načinju te obilate glavie
suncokreta. Znala sam da imam najviši suncokret do sada ali nisam tačno znala
koliko tačno preko 3 metra i izmerila sam precizno metrom 3 metra i 40 cm eto
toliko narastao je u visinu pored žice sa donje strane kokošinjca. To mesto gde
smo imali do aprila 2026 onu divnu bujnu živu ogradu je čarobno i tu uspeva baš
sve i džinovsko raste…
Dve ture slabijih tanjih malo sirovijih semenki
iskomila sam rukama malo se izranjavila te sa te dve ture semenki suncokreta nahranila
svu svoju pernatu živinu…
Najlepše najkrupnije najsuvlje glave suncokreta sušim
u drvari te ostavljam za seme za iduću setvenu a našu devetu prolećnu sezonu 2027…
Jedan suncokret imao je prirodnu neobičnu izraslinu
ili jednu neobičnost kao jedan levak ili trubicu sa strane...
Ostalo je još par živih nedozrelih a zadnje zasađenih
suncokreta da još bolje sazre u zoni komposta...
Slatkica se nije pojavlila. Bili smo tužni sve
verujući da će doći idućeg dana odnekud iznenada…
Ali, ni idućeg ni danas nije se pojavila Slatkica i
nije nam došla. Čim se nije tu kod nas zadržala znači da ne pripada nama i sigurno
ima neko svoje mnogo bolje mesto. Ali, ako je ikada slučajno ugledamo da
navrati biće nam radosno. Ništa se ne zadržava na silu čak ni to malo a verovatno
tuđe mače (ima na milione malih mačića na celom svetu ali meni je samo to
priraslo srcu na prvi pogled te tako ne bih mogla da tragam više za nekim
lepšim ili slađim mačetom jer ga za mene nema, te šare ima samo Slatkica)...
Ispekla sam kolač sa jabukama. Onaj što se prevrće.
Recept koji imam u glavi te ga pravim po osećaju ili napamet...
Danas petog septembarskog vrelog dana napunila sam
još jednu ubranu hokaido bundevu sa povrćem. Ubrala sam je pored žice sa donje
strane kokošinjca i u toj setvenoj liniji više nemam hokaido bundeva jer sve sam
plodove tu zametnute već u slast potrošila...
I ubrala sam i 45-u tikvicu ukraj drvare sa onog malog
tikvišta tešku 477 grama. I tu je ukupno do danas nabrano 30 kg i 647 g tikvica
ili 45 komada. Od ubrane tikvice pravim slane mafine po onom svom omiljenom
receptu čitavog ovog leta gde ide griz, kisela pavlaka, itd., samo što sam po
prvi put u sve narendala i kačkavalja te je ukus još lepši...
Što se tiče fasade počeli smo radove na 4 metra visine
te se lepi osma linija oko moja tri prozora, ali iza nas je već celih 7 linija
ili 35 urađenih kvadrata te idemo ka 40 kvadrata površine. U hodu menjamo
prvobitni plan te ćemo imati još manjih dodatnih leplenja na istočnoj strani
koju planiramo da uradimo ipak celu, a gde nam trebaju još dve bale ili još
novih 10 kvadrata. No, ostaje nam još i zapadna strana gde se rade dve linije
ili 10 kvadrata samo ispod rogova, itd...
Na kraju dana načinjem u delo ideju koja me od sinoć
baš “opseda”. Znala sam danima da je u “Hirošimi” postalo tesno od kako više nema
bočnih stazica, te da treba napraviti zaseban manji rasadnik, te pošto naše
najveće tikvište nije ispunilo svoju misiju a ni svoj cilj mora da završi
karijeru, te ga uklanjam tačnije premeštam koliko već od radnog ponedeljka crep
po crep kao kamen po kamen grumen komposta po grumen komposta te ga identično prenosim
u spoljašnji vrt koji takođe više ne treba onoliko o jesni riljati (želim majku
malo da rasterertim jer ona pretera radeći sa ašovom) i o proleću onoliko
sejati jer zbog suše mnogo izgubimo (oko 2/3 spoljašnjeg vrta ide na rasadnik a
preostala 1/3 neka bude da semalo seje za malo cvekle nešto luka i ako može
malo krompira a verovatno ne može, dok šargarepa će se sejati u ono preostalo najveće
tikvište a sve drugo ne vredi sejati i mučiti se, ni grašak, ni boraniju, itd.
a nema ja silne hektare da nasejem onoliko koliko mi sve treba za 365 dana a i da
imam nisam mašina a ni traktor a nemam ni volje nemam snage na bacanje a ne
volim te silne blatnjave hektare, itd. I već gradim svoje moje male lako održive
ali bujne setvene linije i boksove), te smanujem svoj setveni prostor i teret, jer
ne želim da skapam pod ašovom i motikom, a ne mogu da nosim silne kantice kad je
gusto kad je frka kad je baš vrelo te da spašavam biljke, već u svom malom okamenjenom
vrtu eto pravim nešto slatko pravim toplu leju ili svoj mali rasadnik pošto za
steklenik nikad neću imati para, ali i dalje neki svoj staklenik zamišljam, dakle
mali rasadnik za uzgoj biljaka ili svoj mini prostor za sve one čašice. Ali, tu
ima još mnogo radova a najpre treba da iskopam neoštećenog korena svoja dva jogrovana
te da ih preselim na drugo mesto u vrtu, te da u rasadnik pustim što više svetla.
Biće jako jako radno ali i zanimljivo svih mojih septembarskih dana...
Daske sam već iskoristila iz bundevišta za
šalovanje, tako da smo odradili na kokošinjcu još jedan mali propust te izbetonirali
malo višlje novo cokle koje će štititi trotoar od prljanja a koke su nam baš
ponekad malo više prljale beton jer tu nismo uspeli da uradimo to coklence, jer
smo radili sve iz nekih manjih delova etapa faza. Ali, eto i to se rešilo još
više ulepšalo, a pošto je falio kao i uvek kamen za betoniranje uzela sam sav postojeći
kamen oko žardinjere kod kokošinjca a tamo gde je bio kamen došao je crep i sve
je ispalo još lepše. I sa donje strane kokošinjca uskoro takođe pravim jednu
novu setvenu liniju jer ću iduće sezone 2027 uz žicu držati sejati samo suncokrete
i neko drugo cveće a biljke koje mi daju jestive plodove više ne, jer mi
prelaze preko žice te se upliću zaglave te mi je teško za branje...
Kada se gradi na način kako ja to radim svaki setveni
boks u vrtu lako je počistiti ugasiti i razmontirati ili preseliti na neko
bolje svetlije mesto tamo gde će imati više koristi a to znači gde ču imati šta
ubrati i pojesti. A tamo niije htelo u tom hladu jer verovatno tu ima neka neovoljna
energija neka sila (žao mi je ako je strašna suša u zadnje 3 godine kod mene
napravila ovakav pogrešan utisak, ali ja više ne mogu da gubim i čekam na bundeve
kojih tu nema pa nema) koja eto nije dopuštala baš ništa da mi tu rodi tu poraste
tu krene i zato ću ja sve to izmestiti preseliti kolica po kolica te napraviti
upravo nešto uspelije uspešnije rodnije a uvek samo ono što mi ovde i sada treba
a to je moj mali rasadnik...
Procvetao je mali žbunić ove godine zasađen tamo pored
žice te imamo svoj mali žuti cvetak kome se eto divimo...
Obrala sam juče čili papričice (zbog suše mnogo su manje
nego one od lanjske godine) i pasterizovane su dve male teglice čili papričica a
pošto za drugu teglu nisam imala dovoljno papričica a da bih napunila teglu do
vrha uzela sam svoje sveže ostavljene zamrznute čili papričice od prošle godine.
U naše teglice ide samo voda, alkoholno sirće, uje, šećer, so…
Juče sam zasadila još jednu praznu ali manju saksiju
sa 2 čuvarkuće...
Danas sam ubrala u vrtu samo što mi fali – jednu ljutačicu
papriku za ručak...
Danas smo ubrali svega 2 preživele kruške viljamovke
o podelili u slast a toliko plodova sa te iste kruške je opalo propalo ovog sušnog
leta te izgubljeno…
Baš smo se eto već naradili, a mi radimo neumorno i zahtevno
još od aprila, mada i pre toga, tako da sutrašnji nedeljni dan odmora dobro će nam
ipak doći (možda dobijem nove šik ideje) kako bi se revitalizovai i obnovili preporodili
tišinom za nove radne poduhvate od ponedeljka pa sve do četvrtka jer u petak
dakle praznujemo plandujem obavezno postimo, itd…
Itd…




.jpg)
.jpg)
.jpg)

.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
.jpg)
Коментари
Постави коментар