Пређи на главни садржај

8-9 SEPTEMBAR 2026…

 



 

Juče ili 8 septembra 2026 ubrana je u “Hirošimi” još jedna hokaido bundeva od koje sam skuvala potaž...

Za ručak sam napravila sarmicu od našeg ranog kupusa ditmar tačnije od liski koje sam kao mlade i zelene ostavila lepo u zamrzivač...

Istočna strana zida završena je skroz na skroz, tako da će sutradan tj. danas da se nastave radovi na severnoj najvišoj najzahtevnijoj strani…







Juče nisam bila orna za neki veći poduhvat jer sam se tog svog a prethodnog dana 7 septembra 2026 baše preradila praveći rasadnik tako da sam juče skupljala snagu za ovo što sam posve slučjano neplanirano postigla čak danas a da ništa od svega toga još nisam planirala posebno ne dok traju i dalje sve ove vrućine...

Obišla sam juče sve manje i sve male kaleme i samo ih po vrhu poravnjala uredila sredila tamo gde su štrčale krošnje i malo sve dovela u neki veći lepši sklad inače opadajuća mesečeva mena jeste naklonjena rezidbi voća, a nešto kasnije čeka nas veliko orezivanje i sređivanje svog našeg velikog drveća a to već neću moći kao sve ovo sama a to je naš timski zahtevniji rad, dok ovo sitno odradim očas posal sa zemlje sama uz pomoć svog čarobnog teleskopa…










Iskomila sam rukama suve glave suncokret u drvari i sada se te semenke sve suše u letnjoj kuhinji za iduću setvenu sezonu 2027…

Započela sam juče svoj mali a prvi setveni jesenji početak uz pomoć jedne drvene žute letve pomoću koje sam napravila 4 linije i kod drvare u setvenom boksu zasejala samo jednu kesicu rotkvica a ostalo ću zasejati na nekim drugim mestima (nove kesice semena nisam još kupovala jer srećom imam ovaj ostatak od prolećne setve 2026), a bilo je važno samo započeti setvu u opadajućoj meni kad je inače naklonjeno krtolama, korenju, itd...

Onda smo prosekli vrata a ram smo skovali pre više od mesec i po dana i onda zategli mrežicu onu već isečenu te okačili vrata i napravili mehanizam za zatvaranje. A meni je ostalo da uskoro uradim putići ili ulaz napravim stazicu te spojim sve te puteljke mog vrtlarskog lavirinta, a sada će biti već olako iznositi sve kofe sa dna ili preko dna pravo na kompostište...

Jutros 9 septembra 2026 krenem da izjutra samo obilazim stazice svoje “Hirošime” da razgledam i prvo šta primetim gle budnog pauka stražara koji je nešto krupno nešto dobro ulovio i sada se igra sa tom svojom žrtvom. Nisam bolje ni znatiželjnije posmatrala (ubeđena sam da unutra nije pčela) a šta je tu on već balzamovao ali bih rekla da je neki drugi neki sitniji neki naivniji pauk ako ne grešim...











I onda sam odjednom na 30 stepeni osećajući se orno dobro i prijatno počela sama sve da režem (na zidu za mene nema posla meni je na gradilištu tog tipa dosadno sivo ne volim te poslove ali zato volim da se igram sa svojom zemljom i nekim vrtlarskim alatima) prvo po neko lišće na paradajzu a onda da krčim neke suve vreže krastavaca sve usput berući u svoje korpe po neki plod kao što su papričice ljutačice, krastavci, paprike šilje, paradajz, čeri. I onda rešim da je ipak sazrelo sve te tako oberem sve svoje hokaido bundeve, od najveće do najmanje...

Jako sam zadovoljna pre reći očara zadivljena svim ovogodišnjim vrtlarskih postignućima u jednoj izuzetno paklenoj vatrenoj godini bez kiše kad imam savršene plodove a čak sam ovog jutra izdvojila 3 najkrupnija hokaido ploda i nije mi bilo teško da ih analiziram - najteža hokaido 1 kg 455 g, druga je od 1 kg 401 g  a najmanja od te 3 izdvojene teška je 963 grama te u samo te 3 najkrupnije bundeve hokaido imam ukupno 3 kg 819 g...

I zato ću iduće setvene sezone ove bundeve da posejem mnogo više jer ona hoće da raste i u plasteniku hoće na toploti hoće na suncu. Sva ova današnja žetva hokaido bundeva bila je unutar “Hirošime”…

Sve od prve užine pa do ručka sve sam sama iznela sama očistila sve raskrčila a onda je već udarila vrućina i već 40 stepeni u “Hirošimi” te već mi je na plus 40 bilo zapara malo muka vrućina ali na svu sreću tih poslova više nije bilo jer bilo je više nego dovoljno i to malo sređivanja, a imam naravno tu još radova ali sve može još da sačeka, a već sada je sve malo komotnije jer više ne vise hokaido nad glavo a mi više u njih ne udarimo glavom dok se saginjemo i prolazimo stazicama. I ponovo koračam “Hirošimom” uspravno, a iskreno imam i zašto – iza mene je dakle presavršena perfektna vrtlarska osma sezona...

Čim bude zahlađenje a dan radan vraćam se nazad u “Hirošimu” gde me čeka jako zanimljivih poslića na mojoj zemlji...

Dok se ja bavim svojom dušom svojom “Hirošimom” severna strana zida napreduje i još u nekoliko poteza ili etapa i to će biti sve gotovo a potrošeno je za sever i istok ukupno 16 bala (to je 80 kvadrata izlepljene površine) tako da još malo nam treba fali novih bala za severni zid još jedna i malo jače i još dve za zapadnu stranu zida...

Za večeru od jutros ubranih svežih plodova pravim sataraš...

Za drugu užinu uspevam samo da nam skuvam pudding od vanile sa mlevenim bademima jer za veće zahtevnije kolačiće nemam snage nemam volje (za kuvanje moram biti odmorna od svih drugih fizičkih poslova što je dosta retko teško ali i kad čovek radi mora nešto na brzinu zbućkati i fino jesti) a i danas sam se umorila kao i prekuče mada za koju nijansu mnogo manje...

Onda sam u vrtu otkrila šta mogu uskoro da očistim koje to završene površine – najpre najveće tikvište ukraj majske trešnje gde još čuvam samoniklice čerija a tikvice su tu završile načisto...

I tamo iza ručka uspevam da uz pomoć macole lopate premestim i zakucam 5 crepova da ih premestim postavim drugačije trasirajući stazicu a onda donesem preostale betonske elemente i napravim ulaz ili mali prag preko koga kao i uvek neće moći baš svako preći...

Napravi sama tu stazicu i povežem kao pojmove svoje puteljke i sada put me vodi preko dna pravo na kompostište...

Dogurala sam jutros već do 400 strana tako da me do kraja početog romana reke deli još 180 nepročitanih strana ali sam dužna još nešto sebi da se vratim već pročitanom “Kralju Liru” i  to sve odlažem za neki kišni dan a kada neću imati šta da radim u vrtu i kada ću se ušuškati uz topli čaj te latiti malo svoga oštrog pera...

Itd…

 

 

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

7 MAJ 2026…

    U gražu doterano 5 buntova a svaki po 20 metara dužine tako da uskoro može da počne ono najključnije, ono decenijama sanjano, te da se fino okonča naše zagrađivanje dvorišta sa dve veoma važne strane, jer na trećoj imamo još pripremnih radova i radnih zanimacije oko kapije i velikog ulaza (već imam viziju već imam prepune ruke posla a kako ću da sve te strane oplemenim sa mnogo čega živog te zasadim te ponovo oživim bolje nego ikada, jer vrt pobede “Hirošima” će tek da se budi da buja da raste)... Mama je jutros bila vredna te motikom zagrnula krompir koji se lepo pošumljava i raste (ja nisam zagovornik takvih okopavajućih motikastih metoda)... Nažalost, rovak mi je presekao još jednu papriku šilju desetu po redu i tako je moja šteta od rovka ili rovaka (ne znam koliko ih noću pravi nad biljkama pokolj) čak 1/5 kupljenih paprika. I vidim rupice te se zaledim vidim tragove te ih ignoršem vidim tunelčiće iz kojih izlaze u koje nestaju i neću ni da strašno zamislim ka...

9 MAJ 2026…

    Sinoć se ispadala baš dobra kiša, ali kiše može da padne još… Mama je jutros u “Hirošimi” posadila gde god je još imalo mesta ranog kupusa ditmar iz naše druge setve... Nažalost, primetim još jednu posustalu klonulu papriku šilju po donjoj levoj strani gde mi je rovak inače najviše uništio paprika te iščupam je blago i vidim jeste malo načeta malo presečena ali ima i dalje jako dobro živo korenje te vratim je nazad zatrpam ponovo tu paprika i verujem da će moći da se oporavi... Dok sadimo a danas obe sadimo mnogo toga rasađujemo sve što nam je pristiglo iz naše rasade mama primeti da se nešto miče ispod u zemlje te izvadi rovka a odna ga nogom zgnječi a ja ga stavim na policu da se osuši i kad bude ona opadajuća mesečeva mena napraviću od njega malo pepela tačnije kremiraću ga i posuti mu prah po “Hirošimi” i tako bi tim štajnerovskim magičnim ritualčićem trebala da sprečiv rovke za vjeki vjekov (amin!) da se ikad više pojave u mom tlu ili zemljištu... Kakva sr...

8 MAJ 2026…

    Jutros u vrtu pobede “Hirošima” naše najlepše iznenađenje – već se lepo fino nazire prvi plod krastavca, a ima ih još nekoliko komada… Danas nisam uradila baš ništa u “Hirošimi” (sada je sav moj fokus na dvorište, tačnije na ogradu), te dolažem sve za sutra zakidanje zaperaka i malo zalivanja malo rasađivanja tamo gde zatreba… Džinovsko drvo ili onaj mali žbunić koji narasra preko noći po nekoliko centimetara pregurao je u visnu 3 metra… Čitav dan mi otišao na neke druge stvari a onda na neku “dokolicu” na neko silno razmišljanje. I tek negde posle podne ili skoro pred smiraj dana sine mi super nova ideja da onu jednu liniju od 15 metra ili 6 polja između 7 stubova rešim sa polovnim crepom (a crepa nemam osim 9 komada bajinobaštanskog)... Onda sam nabavila 81 komad polovnog crepa “Toza Marković”, jer pred sobom sam imala novu zamišljenu setvenu liniju od 15 metara dužine (tu sam htela da stavim ogradu veštačku travu bar od 1,5 metar visine, ali nekad ću možda i...

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

VRT…

    “Vrt nije samo mesto; to je razgovor između zemlje i duše”...   (prevod sa engleskog)  

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

8- 11 FEBRUAR 2026…

Juče, 7 februara 2026 negde predveče umrla je jedna slabunjava koka (nažalost bela leghorn naše prvo jato kljunova od oktobra 2024), a iz istog jata kunja nam još jedna pirgava amrok koka te mama očekuje i njeno skapavanje… Sada je naše jato spalo na 18 koka nosilja, ili na ukupno 24 grla (gubitak je u poređenju sa prethodna dva dana ipak duplo manji i na pomolu je prestanak neočekivanog udara – ništa večito ne traje posebno ne pomor)... Dana 8 februara 2026 nakon povratka iz šetnje rečnom obalom gde jako dražesno cvrkuću probuđene ptice, na stazici koja razdvaja “Hirošimu” i spoljašnji vrt zatekne me sukob dve mačke ili dva mačora ili mačke i mačora ne znam im polove uopštene su za mene mačke (pomislila sam pogrešno da je reč o udvaranju). Tačnije jedna šarena izvukla je pobedu, a jedna druga sa finom ogrlicom ona koja se neguje bolje. Sukobile su se preko zategnute žice, a onda je siva manja slabija odustala svativši da je pobeđena i povređena otrčala peko vrta, a šarena se sam...