.jpg)
Vrt za uživanje jeste park ili vrt koji je otvoren
javnosti za rekreaciju i zabavu. Vrtovi zadovoljstva razlikuju se od ostalih
javnih vrtova po tome što služe kao mesta za zabavu, uključujući različite
atrakcije kao što su koncertne dvorane, tribine, zabavne vožnje, zoološki
vrtovi i menažerije.
Povesno gledano, "vrt zadovoljstva" ili
teren za uživanje značio je privatne cvetnjake, vrtove s grmljem ili formalne
šumovite površine poput bosketa (malih šuma, šumaraka), koji su bili zasađeni
za uživanje, s ukrasnim biljkama i urednim stazama za šetnju. Oni su se
razlikovali od površina u velikom vrtu zasađenih kao travnjaci ili uređeni
park, ili od "korisnih" površina kuhinjskog vrta i šume. Vrtovi
zadovoljstva pružali su hladno i osvežavajuće utočište od letnih vrućina.
Mediteranski vrtovi takođe su održavani u zimskoj sezoni, a zimska kiša
omogućila je održavanje stabala ruža i badema u severnoj Italiji. To je učinilo
vrtove dobrodošlim utočištem tokom cele godine.
Dva značenja pojma, kao ukrasni delovi vrta i kao
komercijalno mesto za zabavu, koegzistirala su u engleskom jeziku najmanje od
XVII stoleća.
Povest
Davnina
Prikazi zabave u prirodi dokumentirani su još 1500
godine pre Hrista, s prikazima vrtnih scena s gostima koje zabavljaju
glazbenici i plesačice. U starom Rimu, uređene Salustijeve vrtove (Horti
Sallustiani) kao privatni vrt razvio je povesničar Salustije. Vrtove je nabavio
rimski car Tiberije za javnu upotrebu. S mnogo paviljona, Venerinim hramom i
monumentalnim skulpturama, vrtovi su stolećima bili otvoreni za javnost.
Paradeisos je bio igralište za persijsko plemstvo,
kombinirajući parkove, voćnjake i lovišta. Godine 321 pre Hrista Deoba
Triparadisa potpisana je u Triparidisusu u Siriji, golemom kompleksu razonode u
Siriji.
Formalni, ekstravagantni vrtovi za uživanje došli su
u rimsku Britaniju u I stoleću nove ere, kakvi se danas mogu videti u rimskoj
palati Fishbourne. Takvi su vrtovi obično bili ukrašeni kipovima, stupovima,
fontanama i zidovima oslikanim freskama, kao i ukrasnim kamenom. Verovatno bi
se koristili za ugošćavanje i zabavu službenika i trgovaca rođenih u Rimu, kao
i domorodačkih, romaniziranih britanskih viših klasa.
Britansko rano moderno i viktorijansko doba
Vrtovi za javno uživanje otvoreni su u Londonu od
kraja XVII stoleća; mnogi su prethodno bili delovi velikih privatnih vrtova,
tako da je raspored vrtova već postojao. Ulaz se obično plaća. Engleski su
plemići sve više mogli graditi nebranjene, gostoljubive domove opremljene
vrtovima za uživanje koji prikazuju egzotičnu faunu unesenu iz Amerike i
Indije. Vrtove Marylebone posetio je Samuel Pepys 7 maja 1668: "I bili smo
u inozemstvu u Marrowboneu, i tamo smo šetali vrtom, prvi put sam bio tamo, i
lepo je to mesto". Cuperovi vrtovi, na južnoj obali reke Temze, otvoreni
su 1680-ih. Oboje su uveliko proširili svoja područja u XVIII stoleću, na
vrhuncu vrtova za uživanje.
Nova otvaranja u XVIII i XIX stoleću u Londonu
uključivala su Cremorne Gardens, Ranelagh Gardens, Royal Surrey Gardens,
Vauxhall Gardens i Royal Flora Gardens. Drugi gradovi, u Engleskoj i
inozemstvu, stekli su svoje, kao što su Apollo Gardens Holtea Bridgmana u
Birminghamu (1740-ih) i Kraljevski park u Leedsu 1858. Većina modernih vrtova
bi se nazvala "vrtovima zadovoljstva", posebno u XVII i XVIII stoleću.
Mnogi su sadržavali velike koncertne dvorane ili su
bili domaćini promenadnih koncerata; neki manje raspravljani vrtovi za uživanje
bili su dom galanterije i harema. Manja verzija vrta zadovoljstva je vrt čaja,
gde posetitelji mogu piti čaj i šetati.
Uspon prigradskih, privatnih vrtova u XX stoleću
koincidirao je i uticao na pad javnih vrtova za zabavu.
Izvor: “Wikipedia”
(prevod sa engleskog)
Коментари
Постави коментар