Mislila sam da je končano krenuo neki dobar period
za mene (vratila se volja za čitanjem, za kuvanjem, bolji apetit, lakši san,
volja za življenjem, itd.), ali odjendom od danas nije tako, jer kad ustanem ne
slutim da će mi nečiji poziv od juče ponovo uzdrmati temelje, vratiti
glavobolje, svu preživljenu i pretpljenu muku, to neko buškanje ispod žita, zlurado
sa strane, i da će se već oko podneva kad konačno uživam u svojoj “Hirošimi”
kao i u letnjoj kuhinjici, kad pomišljam kako ću ubrzo ponovo započeti masu
novih radova, planova, novu sezonu setve, po sunčanom danu, da će se sve ponovo
urušiti i sve u meni okiseliti i vratiti me u onaj stari šok koji živim već zadnjih
mesec dana...
Počelo je divno, a onda je otoplilo, te probudilo
bilione novih svetova, dok ne usledi ono nešto banalno i prizemno da te svu
smrska, surva...
U “Hirošimi” najpre čupam jesenji celer lišćar i nosim
prvu dozu svežeg zeleniša kokama nosiljama – a danas ću ih u više navrata
častiti sa čak 3 kofe zeleniša iz “Hirošime”...
Bilo je to oko pola 9 a trenutno u “Hirošimi” toplih
jutarnjih plus 3,5 stepeni...
Drugih promena nema te i dalje se pamti minus 7 i plus
26 kao najniže i najviše vrednosti T...
Još jedna mala površina ostala je pod celerom lišćarom
i to ću očistiti za koji dan, verovatno u petak, kad ugrabim ponovo kao danas
da malo više boravim u “Hirošimi”, da plevim, da čupkam, čistim, da istražujem,
da nešto novo bolno otkrivam...
Jedna parcela pod jesenjom salatom po sredini
očišćena je već, onaj prvi jesenji zasad…
Danas smo nabrale luk praziluk tako da prva parcela
polagano se troši…
Više nemamo zaliha našeg ljubičastog luka povađenog
letos iz spoljašnjeg vrta i taman do januara razvučemo sve naše zalihe…
Malo sam kanticama danas zalila neke biljke u “Hirošimi”
tamo gde je falio vode...
Oko podneva trenutno je bilo plus 11,2 a onda ubrzo i
plus 13,7. Onda su me neke druge stvari tu presekle te sam morala da napustim “Hirošimu”
u kojoj sam inače planirala da provedem još više vremena danas...
Očistila sam jednu celu površinu pod mladim crnim lukom,
sve što nije valjalo a skoro punu kofu odnela kokama da pokljucaju a jedan
manji deo iskoristila zdravog luka da utrošim u salati...
Luk je stagniran još u početnom porastu, kada je oboleo
i kada je nekom nepovoljnom silom napadnut, te nije mu data šansa da se razlista
i uzbuja iz tako šturog semena, pa je desetkovan te ću tako da uskoro a čim opazim
prvi luk semenski da ponovim u “Hirošimi” novu setvu mladog luka za ranu potrošnju.
Dočekujem 2025 sa svojim najlošijim lukom ikada…
Onda najšokantniji udarac danas jeste to što iznutra
primetime da je na drugom luku na drugoj plastičnoj cevi i to spolja naš nov
najlon baš izbušen i poderan. Dakle mačka je kandžama grebala najlon i cepala i
verala se do na vrh plastenika jer vide se tragovi šapa i baš je znala kako da me
povredi i kako da mi uništi tek proletos stavljen nov najlon (kao da zna da ga više
nikad neću moći kupiti). A zima nije ničim oštetila moj nov najlon, ali te
lukave mačke znale su kako da mi nanose samo štetu...
Do juče mi je sve tako lepo išlo, danas sam mnogo
toga zamislila, a onda od danas se sve sunovratilo i ponovo treba gaziti starim
stazama trnja i bola...
Ponovo je sve u meni okiselilo, te više od danas i ne
čitam, jer pokušavam da se nekako skrpim i sastavim, jer treba na svojim plećima
izneti još mnogo preteškog tereta i kamenja pod kojim bi i Sizif pao, odustao, a
zle zmije samo rovare, znatiželjne su isuviše, itd…
Itd…
Коментари
Постави коментар