Prvo sam kupila jutros jednu kesicu celera lišćara i
platila 1 gram semena 100 dinara. A onda sam započela i drugi zimski setveni svoj
dan i zasejala sve ono što hoće i može podneti niske udarce mrazeva, ujede i dalje
kao i sve eventualne temperaturne turbulencije ako ih bude, a bude ih...
Dan ponovo prolećni, a u “Hirošimi” ponovo preko 20
stepeni (ali ne prelazi se još uvek onih 26 rekordnih najviših) u plusu u najtoplijem delu dana te zašto da ne iskoristim
pogodnosti mladine pod svetlim svodovima moje “Hirošime”…
Prvo sejem celer lišćar u dve najveće gajbice, a onda
pozajmim još jednu treću gajbicu od malina, sve one gajbice što su još juče
napunjene šumskom zemljom i spremne za setvu i tako zasejem čak 82 male čašice,
a ako bude gusto mogu rasaditi sve na pola te imati 164 bokorčića, a prošle
sezone upravo taj moj mali uspeli gustiš snadbeo me dosta velikim neprskanim količanama
celera lišćara koji trošim svih ovih i prethodnih dana...
Kada sam zasejala celer lišćar onda sam ga ušuškala pod
najlon kao i kupus rani ditmar juče i neću ta dva zasejana mesta ni otkrivati bar
ne još, držaću tako malo poduže dok ne počne isklijavanje, a gajbice 3 sa celerom
postavila sam iza belog plastičnog bureta koji je dokazano štitio čitavu zimu moju
verbenu koja je opstala u otvorenoj “Hirošimi” na minus 7 najnižih a zahvaljujući
tom buretu i eno moja verbena se zeleni od novih izdanaka već na koncu
januara...
Unela sam manje crno burence i napunila ga goveđom i
konjskom i kravljom balegom one moje zalihe od lanjske godine (kad sam 2024 hodala
planinama i tamo brala crno zlato balegu po livadama kao tartufe) i dobro je sazrelo,
crni se kao kompost, puno je glisti, puno života, energije, te kao da sam ga
zakopala pod zemlju tako je dobro sazrelo i lekovito da ga čuvam sada u “Hirošimi”
da u martu (ko zna možda i pre) tamo postavim svoje prve čašice krastavaca i ušuškam
ih, a onda sve to ugradim u “Hirošimu” kad stigne aprilska rasada…
Onda na 3 mesta sejem neven jer vreme je za prvu
turu biljaka koje sejem iz semena koje sam marljivo prikupljala lanjske godine...
Pobacam semenke slično kao Japanac Masanobu Fukuoka i
samo malo ih prekrijem zemljom, a neke su semenke vidno ostale i tako
nezatrpane, ali to sam već tako eksperimentisala sa kadificama, samo bacala i sve
je nicalo jače i bujnije nego kad se dobro zakopa ili zatrpa zemljom. A kada
gusto sve iznikne u ovim lejicama mojim mini rasadnicima imaću baš dosta svojih
pelcela za rasađivanje posvuda po avliji po “Hirošimi”, a moje cveće ima rok do
10 aprila da uzbuja, a onda moram da očistim ta zasejana mesta za nešto drugo, i
tako se dakle mudro koristi jedan svoj omaleni prostor smena non-stop samo da
sve vrvi od iznicanja, života...
Posle nevena sejem tamo gde je očišćen crni
jesenjašnji luk najpre šeboj, a onda i turski karanfi, opet takođe sve moje ostavljeno
seme tako da me setva cveća ovog proleća nije koštala do sada ni jedan jedini ovozemaljski
dinar...
Pošto mi ostade malo šeboja, kao i turskog karanfila
izlazim napolje i u žardinjeru od cigle kod KOKO ŠINJCA mojim kokama zasejavam
cveće. A za 7 zadnjih januarskih dana od kako su koke pronele dale su mi čak 13
komada jaja, a u februaru kroz 4 nedelje kad prođe i taj zahtevni mesec
očekujem zaista lepu i veliki cifru najmanje 50 komada jaja za mesec dana, ali
da pričekamo, možda su mi želje neskromne. I kako je lepo u špaizu na polici
već imamo 7 svežih organskih jaja…
Kada sam zasejala šeboj i karanfil turski onda mrežicom
pokrivam tu žardinjeru da mi neke ptice slučajno nešto ne bi pojele i pomrsile,
te pritiskam mrežicu sa nekoliko kamenčića da vetar ne bi oduvao moj današnji rad
i trud, ideje...
Onda odlazim u šetnju obalom reke, a sa šetnje mama donosi
čak dve pune kese zelene trave i koprive, a ujutru će da im popari koprivu sa
zobi (čitavu zimu naše koke jedu izjutra u svom spoljašnjme koritu poparenu zob u slast)…
Danas su koke snele ukupno 2 komada jaja...
Onda smo napravili novi kutak za bundeve hokaido i
uvezali 4 pritke od lešnika te dve plave gume više neće biti žardinjera za
cveće koje prošle godine nešto nije tu ni uspelo (ni lepi čoja, ni lepa Kata) već
novo drugo mesto za bundeve hokaido od kojih sam takođe tokom zime skupila punu
zdelicu semenki za setvu prolećnu sedmu…
U letnjoj kuhinjici sam prebirala po semenkama i
očistila semenke za setvu od bosiljka koji je visio okačen u “Hirošimi”, onda
sasušene čili papričice i plave makove, a njihove suve delove pobacala na
compost…
U malom plavom tikvištu nađem mrtvu pticu, mrtvu malu
senicu nešto ju je tu donelo i nije stiglo zakopati u jedan čošak i ja je primetime
te zovnem mamu da je pokupi nekom kesom i odnese. Tužna bespomoćna, a to nešto nije
je ni načelo. Kao preparirana, nepomična, kao da spava. A možda se neke noći tu
smrzla gladna sama. I to mi je pokvarilo sve slike ovih lepih januarskih dana…
Još uvek nisam videla pčelu u 2025 godini nigde, i
pitam se kada ću ugledati taj njeni pročisni let…
Itd…
Коментари
Постави коментар