Пређи на главни садржај

31 JANUAR 2025 - drugi zimski dan sedme setvene sezone…

 



 

Prvo sam kupila jutros jednu kesicu celera lišćara i platila 1 gram semena 100 dinara. A onda sam započela i drugi zimski setveni svoj dan i zasejala sve ono što hoće i može podneti niske udarce mrazeva, ujede i dalje kao i sve eventualne temperaturne turbulencije ako ih bude, a bude ih...







Dan ponovo prolećni, a u “Hirošimi” ponovo preko 20 stepeni (ali ne prelazi se još uvek onih 26 rekordnih najviših) u plusu u  najtoplijem delu dana te zašto da ne iskoristim pogodnosti mladine pod svetlim svodovima moje “Hirošime”…








Prvo sejem celer lišćar u dve najveće gajbice, a onda pozajmim još jednu treću gajbicu od malina, sve one gajbice što su još juče napunjene šumskom zemljom i spremne za setvu i tako zasejem čak 82 male čašice, a ako bude gusto mogu rasaditi sve na pola te imati 164 bokorčića, a prošle sezone upravo taj moj mali uspeli gustiš snadbeo me dosta velikim neprskanim količanama celera lišćara koji trošim svih ovih i prethodnih dana...

Kada sam zasejala celer lišćar onda sam ga ušuškala pod najlon kao i kupus rani ditmar juče i neću ta dva zasejana mesta ni otkrivati bar ne još, držaću tako malo poduže dok ne počne isklijavanje, a gajbice 3 sa celerom postavila sam iza belog plastičnog bureta koji je dokazano štitio čitavu zimu moju verbenu koja je opstala u otvorenoj “Hirošimi” na minus 7 najnižih a zahvaljujući tom buretu i eno moja verbena se zeleni od novih izdanaka već na koncu januara...








Unela sam manje crno burence i napunila ga goveđom i konjskom i kravljom balegom one moje zalihe od lanjske godine (kad sam 2024 hodala planinama i tamo brala crno zlato balegu po livadama kao tartufe) i dobro je sazrelo, crni se kao kompost, puno je glisti, puno života, energije, te kao da sam ga zakopala pod zemlju tako je dobro sazrelo i lekovito da ga čuvam sada u “Hirošimi” da u martu (ko zna možda i pre) tamo postavim svoje prve čašice krastavaca i ušuškam ih, a onda sve to ugradim u “Hirošimu” kad stigne aprilska rasada…

Onda na 3 mesta sejem neven jer vreme je za prvu turu biljaka koje sejem iz semena koje sam marljivo prikupljala lanjske godine...

Pobacam semenke slično kao Japanac Masanobu Fukuoka i samo malo ih prekrijem zemljom, a neke su semenke vidno ostale i tako nezatrpane, ali to sam već tako eksperimentisala sa kadificama, samo bacala i sve je nicalo jače i bujnije nego kad se dobro zakopa ili zatrpa zemljom. A kada gusto sve iznikne u ovim lejicama mojim mini rasadnicima imaću baš dosta svojih pelcela za rasađivanje posvuda po avliji po “Hirošimi”, a moje cveće ima rok do 10 aprila da uzbuja, a onda moram da očistim ta zasejana mesta za nešto drugo, i tako se dakle mudro koristi jedan svoj omaleni prostor smena non-stop samo da sve vrvi od iznicanja, života...









Posle nevena sejem tamo gde je očišćen crni jesenjašnji luk najpre šeboj, a onda i turski karanfi, opet takođe sve moje ostavljeno seme tako da me setva cveća ovog proleća nije koštala do sada ni jedan jedini ovozemaljski dinar...

Pošto mi ostade malo šeboja, kao i turskog karanfila izlazim napolje i u žardinjeru od cigle kod KOKO ŠINJCA mojim kokama zasejavam cveće. A za 7 zadnjih januarskih dana od kako su koke pronele dale su mi čak 13 komada jaja, a u februaru kroz 4 nedelje kad prođe i taj zahtevni mesec očekujem zaista lepu i veliki cifru najmanje 50 komada jaja za mesec dana, ali da pričekamo, možda su mi želje neskromne. I kako je lepo u špaizu na polici već imamo 7 svežih organskih jaja…

Kada sam zasejala šeboj i karanfil turski onda mrežicom pokrivam tu žardinjeru da mi neke ptice slučajno nešto ne bi pojele i pomrsile, te pritiskam mrežicu sa nekoliko kamenčića da vetar ne bi oduvao moj današnji rad i trud, ideje...





Onda odlazim u šetnju obalom reke, a sa šetnje mama donosi čak dve pune kese zelene trave i koprive, a ujutru će da im popari koprivu sa zobi (čitavu zimu naše koke jedu izjutra u svom spoljašnjme koritu  poparenu zob u slast)…

Danas su koke snele ukupno 2 komada jaja...

Onda smo napravili novi kutak za bundeve hokaido i uvezali 4 pritke od lešnika te dve plave gume više neće biti žardinjera za cveće koje prošle godine nešto nije tu ni uspelo (ni lepi čoja, ni lepa Kata) već novo drugo mesto za bundeve hokaido od kojih sam takođe tokom zime skupila punu zdelicu semenki za setvu prolećnu sedmu…

U letnjoj kuhinjici sam prebirala po semenkama i očistila semenke za setvu od bosiljka koji je visio okačen u “Hirošimi”, onda sasušene čili papričice i plave makove, a njihove suve delove pobacala na compost…

U malom plavom tikvištu nađem mrtvu pticu, mrtvu malu senicu nešto ju je tu donelo i nije stiglo zakopati u jedan čošak i ja je primetime te zovnem mamu da je pokupi nekom kesom i odnese. Tužna bespomoćna, a to nešto nije je ni načelo. Kao preparirana, nepomična, kao da spava. A možda se neke noći tu smrzla gladna sama. I to mi je pokvarilo sve slike ovih lepih januarskih dana…

Još uvek nisam videla pčelu u 2025 godini nigde, i pitam se kada ću ugledati taj njeni pročisni let…

Itd…

 

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

16 JANUAR 2025 - najhladnije jutro za sada…

  Dakle nakon 14 dana od kako traju moja januarska merenja, beleženja i posmatranja došlo je do promene i to velike… Jutros u “Hirošimi” trenutna jutarnja T oko 8 sati i 10 minuta iznosila je minus 3,7 stepeni... Hladno, baš hladno… Na polovini januara 2025 beležimo svoje najhladnije jutro, dobro se sve spustilo baš ispod nule... Što se tiče najveće vrednosti dnevne T ona iznosi i dalje onih prijatnih 26 stepeni u plusu... No, ipak došlo je do promene najniže jutarnje T te jutros ona iznosi čak minus 7 stepeni po Celzijusu... I tako oboren je rekord od 2 januara 2025, te od danas posmatramo da li će se dogoditi i još hladnije neko januarsko jutro te da li će naš merač registrovati i nižu temperaturu nego što je to ovaj jutrošnji minus od 7 stepeni ispod nule... Juče oko 10 sati trenutna T iznosila je plus 1,2 stepena. Najviša dnevna iznosila je 26 stepeni u plusu, a najniža onih minus 5,4… Nekoliko posečenih salata načupala sam i odnela kokama nosiljama da ih častim...

25 AVGUST 2025 - REKONSTRUKCIJA BOČNIH STRANA…

    Koke su juče snele 6 komada jaja, a danas pak 5 te ukupno u mesecu avgustu a do večeras snele su 41 jaje… Juče sam u “Hirošimi” brala čeri paradajz, a mama je iz spoljašnjeg vrta navadila nešto manjih ali lepih šargarepa za supu a to su prvi preživeli stasali plodovi doduše mali ali ipak ih ima iz naše prolećne setve te nije sve totalna propast... Našla sam u spoljašnjem vrtu juče 2 manje kelerabe ali sam ih poklonila i bacila kokama nosiljama... Danas je končano bio prvi i celodnevni udarnički naš radni vrtlarski dan posvećen dakle velikoj rekonstrukciji   unutar “Hirošime”, a tačnije rekonstruišem i menjam malo lični opis samo dvema bočnim stranama a gornjoj i donjoj ili desnoj i levoj polovini, te današnjim ukidanjem onih lepih mojih staza i stazica dobijam nove lepe komade pod kompostom i veću setvenu površinu jer dogodine treba još pametnije mudrije vrtlariti. A to ne bih nikad učinila da nemam svoju novu veliku ambiciju da postavim na sve tri dugačke s...

POEZIJA VRTLARSTVA ili VRTLARSTVO POEZIJE…

    Šta je vrtlarstvo za mene?... Poezija filozofije ili filozofija poezije?... Vrtlarstvo jeste nekakav ili jedini način, teško je još reći samo jedan od načina, ili pak i nije teško pomisliti, tek promisliti nešto tako, a kada recimo putem korisnog holističkog treninga dovedete sami sebe i sve svoje, sav život svoj, u to jedno posebno, a čitavo živo stanje, u stanje najživlje probuđenosti ili svesnosti, jer samo onaj ko bude vaistinu probuđen ili zaista osvešćen, naći će korisnog načina da se pobrine najpre o samom sebi, pa tek onda o svojo široj okolini, o svim ostalim živim bićima, itd… Vrtlar koji danas koristi škodljive, opasne pesticide i druge otrove prvo ne voli sebe, ne voli svoj život, a onda ne voli ni druge, ni ostale, ne voli ovaj predivni svet, ne voli prirodu, ne voli šume, ne voli sitne male bube, jer mu je profit i brza zarada, zamutio svaki vid, svaki zdrav pogled, a toliko je mnogo primera da su neki takvi vrtlari trovači ubili veoma brzo i sebe i s...

ZAČINSKI BOKS NAKON GODINU DANA – male sitne metamorfoze…

    Zovem ga mali setveni boks ili začinski boks, a nalazi se na ulazu u “Hirošimu” sa donje ili leve strane, a do februara prošle godine 2024 izgledao je sve nekako i mnogo prostije ili posve drugačije, mada Duh ostaje vazda isti strogo hirošimski, samurajski... Nakon samo godinu dana došlo je malih sitnih promena, vrtlarskih metamorfoza, te umesto jednog limuna koji je davao samo trnje i lišće došao je naš predivni lekoviti ruzmarin... Pošto je ovo začinski boks ove jeseni zasejan je peršunom lišćarom, a u nastavku sledi još novo veće proširenje setvene percelice... Došlo je u septembru 2024 do zamene drveta crepom te je i ambijent drugačiji... Sada je tu 2025 i naša mala topla lejica u kojoj je zasejan rani kupus ditmar... Itd…    

U NAŠEM VRTU - 20 NOVEMBAR 2024…

  Danas neverovatno toplo, iako je bilo i takvih toplih dana baš uoči Aranđelovdana, čak i još toplijih godina, a nekako sve po 3 puta toplije jutros nego nekih prethodnih nam novembarskih dana… Malo posle 14 sati, tačnije u 14 sati i 25 minuta u ”Hirošimi” beše čak 16,7 stepeni, dakle idealno toplo, a vlaga 57%, a zahvaljujući toj današnjoj toploti čitav dan od prve užine, od 10 sati, pa negde do iza ručka, ispred 16 sati bio je divan radan dan, kao u svako naše rano proleće, kad se sve pokreće i kreće, kao u svaki drugi naš radni, a dobro učinkoviti dan, kada se radilo na još nekim detaljima ili sitnicma koje život znače čak i danas... No, postoji jedno nepogrešivo prirodno pravilo, uvek kad je tako napolju toplo, miriše na kišu, i zaista bila je kiša, nakon svega, nakon jednog veličanstvenog završetka svih radova na KOKO ŠINJCU. Jer, kiša ova zemlji suvoj i voćkama u dvorištu baš, baš treba. I danas dok hodam, a napravim najmanje 3200 koraka, imam utisak da hodam po kamenu...