I kada sam jutros onako polako, a izrana samo pomislila
da nemam više inspiraciju baš naprotiv – desilo se potom veliko čudo inspiracije
ili čudo od moje male verovatnoće a vrednoće…
I tako sam nakon ručka čak i nakon malo lenjstvovanja,
sa nekoliko pročitanih glava knjige u završetku (knjiga koju sam počela davno,
mislim još prošle godine, pa sam na polovini odustala i sada sam se vratila
svom starom dugu da ga raskvintam - “Hajduk Stanko” od Janka Veselinovića) čak
i jednog odgledanog filma - našla ili sebi stvorila, otvorila divan prostor ili
jednu kosmičku dimenziju za malo ozbiljnije vrtlarenje usred trenutno
prohladnog leta (baš sam poželela da zelenim materijalom za truljenje ili
kompost punim moja plava kolica), a da po ovom divnom prohladnom julskom danu
malo nešto uradim ozbiljnije…
Danas je mama navadila iz našeg spoljašnjeg vrta krompira
(kiše su pale i lakše dolazimo do svojih plodova, mekše je, ali kiše treba još,
još, još), a za ručak sam nasekla čak dva velika prepuna tanjira sveže salate,
a punjene paprike ispod malog sača ispale su savršene...
Ostavile smo još 4 pakovanja ili još 2 kg svežih letnjih
jabuka, a sada su već lepše, zrelije te sam ih počela jesti, a ostaje mi da
privolim i ćurane izbirljivce najveće na ove letnje malo nakisele jabuke, a koke
potamane jabuke jer nisu izbirljive…
Uzela sam omiljenu alatku vrtlarsku dakle u svoje
ruke, a kalemarske makaze i malo sašišala nevene, sa nekih sam uspela da
pohvatam seme, a neki su ostavljeni kao posečeni mali žbunići jer još nije
vakat velikog čišćenja ali samo malo da uredim i pošišam tu razbarušenost koju
inače volim, ali onaj svlak slepića od juče malo me uplašio, štrecnuo…
I malo da se napojim svežine, u svom rajskom vrtu, a
potrebne su vazda energije ted a malo lepše progleda vrt, da više svetlosti budte
tu, te da to sve bude mom oku pod konac, a preglednije, urednije, jer onaj svlak
od juče me naterao da se malo više danas potrudim i raskrčim samo neke setvene
boksove ili površine setvene u “Hirošimi”...
Prvo se latim lavande i dođem na ideju da usred tog
nesputanog žbuna onako divljeg zakucam macolom jedan kočić od drveta i onda mama
i ja pomoću kanapa uvežemo žbunić lavande koji ja malo još uredim, te ošišam i
malo oblikujem da se baš toliko ne prostire i na druge biljke kojima treba dati
šansu da se vide, čuju, a dakle u tom začinskom ili lekovitom boksu...
Onda sam isto tako sputala i samo malo uvezala
takođe pomoću još jednog drvenog kočića i susedni žbunić ruzmarina koji je
dakle mnogo skromniji i nije tako invanzivan kao lavanda pošašavela od divote
svoje skroz...
Sada vidim sve lepo, pregledno, a da li se nešto slučajno
krije ili ne daj bože čuči ispod lavande. I čak je prijatniji smeliji osećaj kada
ima i čistine, a ne volim krš niti žbun iz koga nešto može gadno da me uplaši...
Jedna puna kolica zelenog otpada bačena su ovim
mojim trudom i radom na kompost...
Počupal sam iza lavande svu koprivu koju sam spakovala
u zamrzivač te za jednu projaru imam koprive, a tamo iza razmišljam šta ću novo
posaditi, čime neke goleti ispuniti, a žaru ili koprivu premštam na neke druge
lokacije, imam nove ideje za jesen, da
mi bude lakše kad se sagnem preko nekog žbuna da našišam koprive...
Ošišala sam i lišće sa krastavaca čak dve pune kofe,
te time nahranila svoje divne koke nosilje…
Malo sam čistila korov i visoke vlati trave oko
kompostišta a tamo gde veselo rastu moje najveće i najlepše radosti Suncokreti...
Opet sam premestila saksije mobilne čili papričica,
te moje putujuće biljke, pomerajuće biljke, te sada su ponovo na početku “Hirošime”
a pomerene su sa dna. A čili zaslužuje mnogo više sunca...
I kada smo sve majka i ja završile u “Hirošimi” svratimo
u letnju kuhinjicu na večeru a nakon večere svako se vraća u svoju košnicu ili
mravlju koloniju. I na putu ka svojoj košnici na donjoj letnjoj terasi primetime
nešto na betonu braon mrko visi i pomislim munjevito – da to je liska sasušenog
lešnika treba je baciti, a inače svaki put kada se vraćam u svoju košnicu
pokupim u tom trku suvo lišće i opale lešnike suve, te bacim u zelenu kantu u
kojoj inače skupljam organski otpad za kompost. I ne znam šta mi bi, šta me
zaustavi, jer da nije ja bih se baš uplašila dakle (ako znam sada da bi rukom
uhvatila malog ljutog pokislog slepog miša – a verujem da bi me ujeo) - pa sam
to samo pretrčala, ali sam to malo braon nešto zapamtila, i bi mi žao što tu
suvu braon lisku nisam uzela - a bolje što nisam…
Uđem u košnicu a majka me viče, jer nešto je epohalno
otkrila i zove me da mi pokaže slepog miša – ja u neverici, blagom šoku...
Inače slepi miševi, jedno lepo jato, a otkrijem pre
dan-dva lepo žive pod mojim vampirskim krovom, nešto se svašta nastani ove 2025
pod mojim rogovima (gugutke, slepi miševi, itd.), a kake nam svuda po letnjoj donjoj
terasi, te smo ih tako otkrili...
I jako je bio nepomičan slepi miš, mali, a vidim
mokar, ozebo, ne može da poleti gore u svoju malu pukotinu i rupu, u taj svoj
žuđeni mrak, a kažem mami da ga samo malo pomeri jednom grančicom (meni je delovao
kao nepomičan i beživotan. I onda se samo malo oglasi, pokaza svoju malu glavu,
reče da je živ, i pokaza one strašne zubiće kojima ujeda, onaj svoj stravičan pogled,
a nikad bliže mu nisam videla postojanje, taj raspon crnih krila koja me uvek
kad polete kroz noć preplaše jer ne želim da mi se slepi miš uplete u kosu. I onda
mi slepi miš kaže da je žvi, ali neće da mrdne. I sav je mokar i pokisao, a možda
čeka noć punog meseca da padne mrak, mrkli mrak te će tek onda hrabro smelo da
se vine u svoje mračne visine kao betmen...
Šta mi još ovaj kosmos neće postaviti na moje stazice
i puteljke, a verujem sve same dobre simbole i amajlije...
Itd…
Коментари
Постави коментар