Пређи на главни садржај

MOJE VRTLARSKO JEVANĐELJE…

 


 

I blago onima koji kao ja vrtlare jer će se ipak utešiti. A ko bude vrtlario ovako, nikada se neće više osvrnuti za tamnom stranom života ili vrlog prljavog sveta. Samo posvećen i svom vrtu predan vrtlar nikada se više neće osvrnuti za ovosvetskom taštinom, prašinom, ili za zaslepljujućim lažnim duhom ispraznog i plitkog sveta, a sveta bez suštine i bez korena. I sve što u svom vrtu iz dana u dan saznajem premaleno je u poređenju sa onim što još ne znam, ali što ću tek izučiti. A ko želi istrajavati na putu dobra onda neka vrtlari... 








Mudrost i pažnja dve su najveće vrtlarske svakodnevne vrine ili rutine, “zapovesti”. I ništa ti neće dati na ovom užasnom svetu tako živopisno bezbolno živo iskustvo kao vrtlarenje. A u svom vrtu nisam dakle našla samo rečitost veći istinu. U svom vrtu nisam našla nikakvo koristoljublje već ponovo samo istinu. I dok vrtlarim ovako samouko shvatam da nisam najbolji vrtlar kao što nisam ni najgori vrtlar. A pravi vrtlar uvek stoji iza svojih biljaka, te nikada se ne ističe tu on pred njima. Ja svojim biljkama ne zapovedam niti im govorim šta moraju sve uraditi, koliko mi čega dati, pošto sam tu u svom vrtu da svoje biljke svakodnevno osluškujem, volim i razumem... 










Moje znanje vrtlarsko nije potpuno, daleko od toga, ono je samo u potrazi za malim sitnim kapima mudrosti. Ako za čim žalim sada, to je žal za svo ono straćeno i silno potrošeno moje vreme koje sam provela izvan svoga vrt ne radeći ništa za sebe. I kamo lepe sreće da sam pre nekih ljudi prvo spoznala sve ove istine i krasote vrta. I kakvo god teško vreme priroda da nametne i još donese - plodova nikad neće izostati. A vrt je jedino mesto u kome se neometano čovek sam ponajbolje sabira sam u sebi. I blago vrtlarima osamljenicima, ratnicima, jer će spoznati svoje unutrašnje smirenje. Vrt je najbolja vrsta utehe i utešenja. Jedino dok vrtlarim znam da živim konačno kako treba i kako je trebalo. I nigde takve revnosti da se kuša do u svom vrtu vrtlareći... 












A kad čovek nigde mesta više nema, kad nikog svog nema, onda sve nalazi naposletku u svom malom kutku netaknute tišne, a u svom vrtu, kao da ga je već našao u svojoj ničim uzburkanoj duši. U svom vrtu se nikad više neće okusiti plodovi muke i iskušenja, čak i kad su vremena kao danas vrlo teška i sušna. Vrt je ona vrsta snage kojom se jača biće onoga ko u njemu vrtlari. Vrt je jedini živi prostor u kome se može napredovati bez zazora od samoga sebe. Vrt je takođe prostor u kome niko nema pravo da ti sudi na osnovu dela i plodova tvojih. Primat rasuđivanja pripada samo Majci Prirodi i biljkama. A kad shvatiš u biti svoje suštine šta tvoj vrt ili vrtlarenje jeste, a za svakoga ponaosob vrt i vrtlarenje jesu nešto drugo, nešto drugačije, nešto različito - shvatićeš da počesto biljka sa najvećim spoljašnjim “manama” daje najbolje plodove. U vrtu sva sloboda treba da pripadne biljkama, te tu nema mesta uskraćivanju slobode. U vrtlarenju “greške” te ponajčešće vode ka napretku ili progresu. Vrt je dakle jedino sveto mesto ili živi prostor u kome se naučiš kako to izgleda baviti se samo samim sobom... 






A među biljkama vrtlar raste, napreduje dok u svetu među vazda samo lošim ljudima on i ne postoji, jer loš svet ima tu tendenciju da sve umanji i poništi, zgazi, iščupa iz korena, izbriše, iskoreni. Vrtlar se pak postaje tek onda kada se nešto jako veliko i važno u lošem svetu izgubi i kada ti isti taj loši svet sve iz naručja otrgne i pokupi, otme, pokrade, te dakle vrtlar se postaje još i u najcrnjem svom času kada više nemaš ništa, kada si niko i ništa, čak ni nula. I onda ti tvoj vrt iz godine u godinu a dok vrtlariš sve polagano nadoknadi i vrati te odjednom shvatiš da ponovo imaš puno naručje svega, nečega. Ako ti ikada bude potrebna pobožnost neka onda ćeš je jedino naći i pojmiti čistu u svom vrtu, no mnogo bolje je da ti pobožnost svetska više nikad ne zatreba, jer ona samo zasmeta. I ako svaki tvoj rad i trud proglase bezumnim postaraj se da još bezumniji budeš ovako vrtlareći. A dok god si bio sa “ljudima”, negde među njima - nisi mogao da čisto pojmiš svelepotu vrtlarenja, jer vrtlarenje dakle traži onu posebnu dozu osobenjaštva. U vrtu nikada ne može biti kaljavosti, blata, kala, dok u svetu koji te razvlačio i tlačio, plašio, jedino kaljavost, blato, kal  caruje i vlada. I ako treba da se zapitaš sada - šta sreća jeste ili u čemu se ona ogleda – onda je definitivno sreća biti vrtlar i vrtlariti na svoj izabrani način. Vrtlarenje jeste samo onda kada čovek sam odluči da se bavi samo prirodnim stvarima. I na kraju, sve u ovom Univerzumu taština je osim vrtlarenja… Itd…(foto februar/mart 2025)…

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

7 MAJ 2026…

    U gražu doterano 5 buntova a svaki po 20 metara dužine tako da uskoro može da počne ono najključnije, ono decenijama sanjano, te da se fino okonča naše zagrađivanje dvorišta sa dve veoma važne strane, jer na trećoj imamo još pripremnih radova i radnih zanimacije oko kapije i velikog ulaza (već imam viziju već imam prepune ruke posla a kako ću da sve te strane oplemenim sa mnogo čega živog te zasadim te ponovo oživim bolje nego ikada, jer vrt pobede “Hirošima” će tek da se budi da buja da raste)... Mama je jutros bila vredna te motikom zagrnula krompir koji se lepo pošumljava i raste (ja nisam zagovornik takvih okopavajućih motikastih metoda)... Nažalost, rovak mi je presekao još jednu papriku šilju desetu po redu i tako je moja šteta od rovka ili rovaka (ne znam koliko ih noću pravi nad biljkama pokolj) čak 1/5 kupljenih paprika. I vidim rupice te se zaledim vidim tragove te ih ignoršem vidim tunelčiće iz kojih izlaze u koje nestaju i neću ni da strašno zamislim ka...

9 MAJ 2026…

    Sinoć se ispadala baš dobra kiša, ali kiše može da padne još… Mama je jutros u “Hirošimi” posadila gde god je još imalo mesta ranog kupusa ditmar iz naše druge setve... Nažalost, primetim još jednu posustalu klonulu papriku šilju po donjoj levoj strani gde mi je rovak inače najviše uništio paprika te iščupam je blago i vidim jeste malo načeta malo presečena ali ima i dalje jako dobro živo korenje te vratim je nazad zatrpam ponovo tu paprika i verujem da će moći da se oporavi... Dok sadimo a danas obe sadimo mnogo toga rasađujemo sve što nam je pristiglo iz naše rasade mama primeti da se nešto miče ispod u zemlje te izvadi rovka a odna ga nogom zgnječi a ja ga stavim na policu da se osuši i kad bude ona opadajuća mesečeva mena napraviću od njega malo pepela tačnije kremiraću ga i posuti mu prah po “Hirošimi” i tako bi tim štajnerovskim magičnim ritualčićem trebala da sprečiv rovke za vjeki vjekov (amin!) da se ikad više pojave u mom tlu ili zemljištu... Kakva sr...

8 MAJ 2026…

    Jutros u vrtu pobede “Hirošima” naše najlepše iznenađenje – već se lepo fino nazire prvi plod krastavca, a ima ih još nekoliko komada… Danas nisam uradila baš ništa u “Hirošimi” (sada je sav moj fokus na dvorište, tačnije na ogradu), te dolažem sve za sutra zakidanje zaperaka i malo zalivanja malo rasađivanja tamo gde zatreba… Džinovsko drvo ili onaj mali žbunić koji narasra preko noći po nekoliko centimetara pregurao je u visnu 3 metra… Čitav dan mi otišao na neke druge stvari a onda na neku “dokolicu” na neko silno razmišljanje. I tek negde posle podne ili skoro pred smiraj dana sine mi super nova ideja da onu jednu liniju od 15 metra ili 6 polja između 7 stubova rešim sa polovnim crepom (a crepa nemam osim 9 komada bajinobaštanskog)... Onda sam nabavila 81 komad polovnog crepa “Toza Marković”, jer pred sobom sam imala novu zamišljenu setvenu liniju od 15 metara dužine (tu sam htela da stavim ogradu veštačku travu bar od 1,5 metar visine, ali nekad ću možda i...

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

VRT…

    “Vrt nije samo mesto; to je razgovor između zemlje i duše”...   (prevod sa engleskog)  

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

8- 11 FEBRUAR 2026…

Juče, 7 februara 2026 negde predveče umrla je jedna slabunjava koka (nažalost bela leghorn naše prvo jato kljunova od oktobra 2024), a iz istog jata kunja nam još jedna pirgava amrok koka te mama očekuje i njeno skapavanje… Sada je naše jato spalo na 18 koka nosilja, ili na ukupno 24 grla (gubitak je u poređenju sa prethodna dva dana ipak duplo manji i na pomolu je prestanak neočekivanog udara – ništa večito ne traje posebno ne pomor)... Dana 8 februara 2026 nakon povratka iz šetnje rečnom obalom gde jako dražesno cvrkuću probuđene ptice, na stazici koja razdvaja “Hirošimu” i spoljašnji vrt zatekne me sukob dve mačke ili dva mačora ili mačke i mačora ne znam im polove uopštene su za mene mačke (pomislila sam pogrešno da je reč o udvaranju). Tačnije jedna šarena izvukla je pobedu, a jedna druga sa finom ogrlicom ona koja se neguje bolje. Sukobile su se preko zategnute žice, a onda je siva manja slabija odustala svativši da je pobeđena i povređena otrčala peko vrta, a šarena se sam...