Пређи на главни садржај

11 JUL 2025…

 



 

Tek posle ponoći ili tek rano jutros pustili su nam vodu bez koje smo juče proveli vezano dobrih 15 sati – gadna neka sabotaža…

I tako u “Hirošimi” jutros berem paradajz koji i dalje “spašavam” ili samo otržem od smrdibuba…







Mama je na pijaci, a ja meditiram u svojoj hirošimskoj osami, te ne sanjam da će mi doneti novu rasadu povrća da njime danas ispunim sve praznine, šupljine, besmisao, a pre neki dan one očišćene setvene parcelice ili moje male boksiće u crepu…

I kako se to samo sve lepo uredi, udesi, tek danas shvatim te nisam slučajno ni onako iz puke dosada pripremala i čistila teren…









I gde god pomerim moje čili 4 saksije i petu saksiju sa đumbirom dođe neko novo zasađivanje te tako su mi talične ove saksije, ili tako srećne – samo ukoliko ih pomeram tražeći im njihovo lepo mesto...








A onda jedno lepo iznenađenje - otkrijem da su po desnoj bočnoj strani u “Hirošimi” procvetala čak dva ili prva dva suncokreta. No, nisu povisoki mada i jesu. Sve zavisi kako se uzme ili sagleda i zato što su bili rastom skromniji nije ih sunce spržilo kao one po sredini, te su dočekali da pokažu svoje lepe žute žive osunčane glave...

Suncokrete ukraj plave paletice ili na ulazu u “Hirošimu”, kao i one u plavom setvenom boksu ukraj letnje kuhinjice - ne treba posebno više predstavljati – jer to je ovog teškog leta 2025 ipak veliki zaštitni znak, symbol, a čitave jedne velike ideje, kojoj najviše doprinose mravi i pčele, ali uhvatim i jednu bubu cvetojeda na suncokretu...








Mama je na pijaci našla po prvi put rasadu karfiola i kupila mi 10 komada po 30 dinara (dakle 300 dinara), a onda je dokupila još jednu vezicu rasade luka praziluka kome je cena opala na 250 dinara te sam danas zasadila još 20 struka, nešto bolje i krupnije jače rasade (ovo je moja druga sadnja)…









Prva ili mamina sadnja luka praziluka malo za sada izgleda tanko i “loše”, a nekoliko stabljika smo izgubile a rekla sam mami da to može biti da ih je preterano zalivala, pa je prihvatila da im daje manje vode, jer kompost čuva vlagu poduže ali to treba prihvatiti kad ja kažem, negde tako naučih, a biljke se mogu ubiti preteranim zalivanjem dakle kazao je i Čarls...








I tako za današnju setvu otišlo je još 550 dinara. Ali, mama je dokupila i kotur konca ili kanapa (i to nam nestalo), a za to je otišlo još 300 dinara, te dakle ukupno za setvu i našu sedmu sezonu 2025 potrošeno je danas još 850 dinara. I onda smo nas dve ratarke od svoje zemlje “zaprljane” poslale nekoga u čistom novom odelu da nam dokupi jednu kesicu šargarepe i platili još 50 dinara. I tako 900 dinara novih ulaganja, jer treba sejati te očekivati bar nešto, bar išta, a nikad više puko ništa…








I radujem se karfiolu jer ga prvi put uzgajam u “Hirošimi” iz kupovne rasade, te neka budu i male glavice, samo neka budu, neka rodi plodovima moj ekološki uzgoj dalje u nastavku, neka mi ovo uspe makar u inat...









Prvo dakle pomerim svoje čili papričice (one 4 saksije umiru od smeha, a nije im sa mnom dosadno nikad) i tamo gde su one stajale posadim prvo 10 struka karfiola i sada patlidžan usamljenik i one čili papričice oko njega u zemlji nisu sami već imaju jako zanimljivo karfiolsko društvance, te se među njima mogu odplesti neke mnogo važne filozofske rasprave dakle...









I tako mi počne sve mnogo dobro, da ne poverujem, a nikad u inat bolje i veselije, ali i vrlo radno mi sve počne, a srećom pa me sve ovo zadesilo na zahlađenju, na opadanju vrućine...

Drvena stoličica mala dobila je novo mesto gde će svako jutro da se uslika po jedna puna prepuna korpa povrća ili po jedna puna vanglica, neka činija, itd...







Onda mama prelazi u spoljašnji vrt sa budakom, te vadi preostali krompir, a nakupi od svega preostalog nakon ove dvomesečne suše, samo jednu gajbicu. Ali, na ovoj nepogodi i to je nama nešto, mnogo, te nije bio ni naš trud a ni novac bačen u zemlju uzalud. I pojeli smo i ješćemo još neko vreme apsolutno čiste žive plodove naše nezagađene zemlje. I sitno i količinski malo ali to je cena kad 2 meseca nema kiše...







Dok mama vadi krompir te 2 i po preostale linije ja po dvorištu sečem visoke vlati trave te uređujem sređujem rajski vrt kao i druge setvene kamene kocke ili zone sa cvećem, i sklanjam suve travke, grane, te malo ulepšavam avlijske kutke. I nakupi se lepa puna kofa za compost. A kamara komposta treba da naraste i sazri za 2026 a našu osmu setvenu sezonu mnogo jaču i bolju, mudriju...

Onda otpad iz spoljašnjeg vrat pobacam na compost, a tu je sručen i otpad od očišćenog luka, itd…

Grabljicama poravnjam teren, zemlju, te dobijem ideju (ideje se u meni množe ne onda kad uzmem olovku, već grabulje ili grabljice, kao i gajbice, pošto u gajde još ne umem da sviram) – i već može tu nešto novo da raste, živi…







Danas je nestalo rasade futoškog kupusa, te nismo imale sreće u svemu, te ostaje da se možda tek u ponedeljak, ali samo ako bude rasade (dogodine treba da na vreme napravimo i nas dve našu rasadu ozimog ili poznijeg kupusa a to smo promašile a struk je kupusa 20 dinara na pijacu) tu posadi kupus, bar 40 struka. A mama je pronašla na pijacu rasadu futoškog kupusa te tako u ponedeljak treba da sadimo bar 40 struka ozimog kupusa, a ispred kupusa mogu da posejem nešto što već imam u svojim semenskim zalihama, a to su recimo rotkvice, jer treba pokušati, sejati, raditi, saditi, itd...

Jedna jestiva kultura smeni drugu, a zemljište nikad nije pusto prazno a uvek čovek nešto pokušava stremeći da ima...

Kad smo zbrinule krompir vreme je da zbrinemo i luk te da zbrojimo šta imamo u gajbicama nako suše od naše setve, žetve. I dobijemo sa zasejane 3 parcele 5 gajbica luka i crnog i ljubičasto - doduše ima jako mnogo sitnog luka ove 2025, ali i sitan i krupan luk kad se iseče to je luk je sav apsolutno neprskan i prepun sunca. I sreća naša da je palo ono malo kiše te da je zemlja omekavila, popustila, te ponovo postala tako obradivo divna te se iz nje moglo uzeti i to “malo”, a 5 gajbica nije malo – a toliko smo vadile i kad je luk bio krupniji ili sitnije – zaboravi čovek...








Prvo vadimo luk kod drvare i odatle se nakupila jedna gajbica crvena. Boje su bar meni jako važne u vrtlarenje, kao u svemu, daju neki viši smisao…

Na mestu gde je rastao crni luk a ukraj drvare ili ukraj žute kućice Avgustina posejana je jedna kesica šargarepe, pošto ove godine 2025 izdala nas i šargarepa, a suša je i tu desetkovala naš veliki prolećni zamah polet elan rad, itd...

Onda se selimo ponovo mama i ja u spoljašnji vrt gde vadimo i čistimo prvo ljubičasti luk te dobijamo jednu gajbicu kivi zelenu...

Onda mama vadi u vrtu spoljašnjem crni luk i od te žetve dobijamo 2 gajbice žutu i belu...

Onda se vraćamo na naš najmanji setveni boksić ukraj ili ispod majske trešnje a tamo nakupimo još jednu gajbicu crnog luka u gajbicu crnu. Da je sav ovaj luk bio krupan i dobar, izdašan, ja bih imala luka do februara 2026 najdalje, ali kako god - imaću i  u ovih 5 gajbica luka za neko dobro lepo svoje vreme, a ono što ipak jeste sada najvažnije – luk se suši u hladu drvare, a važno najvažnije jeste da ovaj luk bude postojan te da nema truljenja, pa neka je i sitan - malo će biti samo zeznuto nama dvema koje ga čistimo i ljuštimo, pa oplačemo zbog ljutine...

Na astalu letnje kuhinje dobro sazreva paradajz i to je utešno, berem ga preuranjeno, jer tako mora, ali on ipak nama dozreva te imamo paradajza u izobilju – pune tanjire...

Kamara komposta polagano narasta i danas je ponovo izbačeno bačeno dosta materijala na kamaru ili mesto našeg stvaranja komposta...

A onda je najveći udarac nama umornima pao kada smo odmah nakon ručka oko 13 sati i 20 minuta doznali da ponovo nema vode na duge staze. A vode nema da se umoran čovek ratar nakon ovoliko rada i znoja dostojanstveno umije, okupa, istušira. A vode nema dakle već 8 sati, a nema je čak dok ovo pišem, završavam oko 21 sat. I strašno i stravično, a to nam rade uveku u vidu neke sabotaže usred leta a nekako namerno da se podavimo u veceima ne puštajući vodu nakon svakog mokrenja. Blago onome ko danas ima zatvor ili ostipaciju creva...

I ne mogu da se po treći srećan put danas ne povratim nazad u svoju vrtlarsku oazu “Hirošimu” gde počnem istraživati krasotu biljnih vrsta te nabasam na prekrasnog leptira koji me očara, a koji se pojavio tu u koprivištu, među žarom, a tako otkrijem da na koprivama čuči i po neka smrdibuba. Ali, leptir i njegova baletska krila bili su neponovljivi prizor danas…

Onda su hokaido bundeve postale moja trenutna inspiracija, neka nova kreacija...

Pre toga sam malo šišala lišće i uvezala paradajz kanapom (sad imam pun kotur mogu da se igram) i čeri takođe te sada sam ponovo sve utegla, upeglala estetski da je sve predivno pod konac kao u botaničkom lavirintu...

Lepo će doći 2 praznična vezana dana, ali imamo u vidu zalivanje sutra, system kap po kap nije radio već 4 dana, kao i još neke manje sitnice koje treba obaviti čak i kad su praznici...

Iza nas je jako ozbiljan i predivan vrtlarski julski dan u kome me nije mrzelo da zabeležim toliko mnogo škljockanja tj. snimaka što mi se inače ne dešava počesto, ili se dešava po malo. No, tome je kriv vrt moj i čitava ideja nazvana 2019 “Hirošima” – živi gejzir najveće inspiracije moje ikada…

Itd…

 

 

 

 

 

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

KAKO GOVORE TRAVE…

    Ovo je priča Desanke Maksimović, pod nazivom “Trave govore bakinim glasom”, u kojo je glavni junak ili ličnost o kojoj nam pripoveda veliki proučavalac biljaka i naučnik Josif Paničić, a ta priča kaže dalje ovako: Još kao mali dečak Josif Pančić voleo je da izučava travke, da posmatra prašnike unutar cveća, da izbroji koliko koja biljka ima listića, da začeprka te neku od biljaka iskopa sa čitavim busenom, a onda bi dolazio svojoj baki koju bi propitivao kako se koja biljka naziva. A kada bi ga baka poslala da je nešto posluša on bi se malo nestašno i znatiželjno “smetnuo” ili zaboravio na dobijeni zadatak te bi zastao tamo negde u polju ili livadu ili vrtu i tamo počinjao da uzabira cveće i istražuje biljke. Sve ga je to baš radovalo i opčinjavalo sve što ima veze sa biljkama, a kasnije i sa botanikom. Izučavo je ljutić, metvicu, aftušu, maslačak, itd. A kada je postao školarac u svom bloku povazdan je crtao biljke i tačno je znao da razlikuje cveće po njihovim boja...

16 JANUAR 2025 - najhladnije jutro za sada…

  Dakle nakon 14 dana od kako traju moja januarska merenja, beleženja i posmatranja došlo je do promene i to velike… Jutros u “Hirošimi” trenutna jutarnja T oko 8 sati i 10 minuta iznosila je minus 3,7 stepeni... Hladno, baš hladno… Na polovini januara 2025 beležimo svoje najhladnije jutro, dobro se sve spustilo baš ispod nule... Što se tiče najveće vrednosti dnevne T ona iznosi i dalje onih prijatnih 26 stepeni u plusu... No, ipak došlo je do promene najniže jutarnje T te jutros ona iznosi čak minus 7 stepeni po Celzijusu... I tako oboren je rekord od 2 januara 2025, te od danas posmatramo da li će se dogoditi i još hladnije neko januarsko jutro te da li će naš merač registrovati i nižu temperaturu nego što je to ovaj jutrošnji minus od 7 stepeni ispod nule... Juče oko 10 sati trenutna T iznosila je plus 1,2 stepena. Najviša dnevna iznosila je 26 stepeni u plusu, a najniža onih minus 5,4… Nekoliko posečenih salata načupala sam i odnela kokama nosiljama da ih častim...

25 AVGUST 2025 - REKONSTRUKCIJA BOČNIH STRANA…

    Koke su juče snele 6 komada jaja, a danas pak 5 te ukupno u mesecu avgustu a do večeras snele su 41 jaje… Juče sam u “Hirošimi” brala čeri paradajz, a mama je iz spoljašnjeg vrta navadila nešto manjih ali lepih šargarepa za supu a to su prvi preživeli stasali plodovi doduše mali ali ipak ih ima iz naše prolećne setve te nije sve totalna propast... Našla sam u spoljašnjem vrtu juče 2 manje kelerabe ali sam ih poklonila i bacila kokama nosiljama... Danas je končano bio prvi i celodnevni udarnički naš radni vrtlarski dan posvećen dakle velikoj rekonstrukciji   unutar “Hirošime”, a tačnije rekonstruišem i menjam malo lični opis samo dvema bočnim stranama a gornjoj i donjoj ili desnoj i levoj polovini, te današnjim ukidanjem onih lepih mojih staza i stazica dobijam nove lepe komade pod kompostom i veću setvenu površinu jer dogodine treba još pametnije mudrije vrtlariti. A to ne bih nikad učinila da nemam svoju novu veliku ambiciju da postavim na sve tri dugačke s...

POEZIJA VRTLARSTVA ili VRTLARSTVO POEZIJE…

    Šta je vrtlarstvo za mene?... Poezija filozofije ili filozofija poezije?... Vrtlarstvo jeste nekakav ili jedini način, teško je još reći samo jedan od načina, ili pak i nije teško pomisliti, tek promisliti nešto tako, a kada recimo putem korisnog holističkog treninga dovedete sami sebe i sve svoje, sav život svoj, u to jedno posebno, a čitavo živo stanje, u stanje najživlje probuđenosti ili svesnosti, jer samo onaj ko bude vaistinu probuđen ili zaista osvešćen, naći će korisnog načina da se pobrine najpre o samom sebi, pa tek onda o svojo široj okolini, o svim ostalim živim bićima, itd… Vrtlar koji danas koristi škodljive, opasne pesticide i druge otrove prvo ne voli sebe, ne voli svoj život, a onda ne voli ni druge, ni ostale, ne voli ovaj predivni svet, ne voli prirodu, ne voli šume, ne voli sitne male bube, jer mu je profit i brza zarada, zamutio svaki vid, svaki zdrav pogled, a toliko je mnogo primera da su neki takvi vrtlari trovači ubili veoma brzo i sebe i s...

ZAČINSKI BOKS NAKON GODINU DANA – male sitne metamorfoze…

    Zovem ga mali setveni boks ili začinski boks, a nalazi se na ulazu u “Hirošimu” sa donje ili leve strane, a do februara prošle godine 2024 izgledao je sve nekako i mnogo prostije ili posve drugačije, mada Duh ostaje vazda isti strogo hirošimski, samurajski... Nakon samo godinu dana došlo je malih sitnih promena, vrtlarskih metamorfoza, te umesto jednog limuna koji je davao samo trnje i lišće došao je naš predivni lekoviti ruzmarin... Pošto je ovo začinski boks ove jeseni zasejan je peršunom lišćarom, a u nastavku sledi još novo veće proširenje setvene percelice... Došlo je u septembru 2024 do zamene drveta crepom te je i ambijent drugačiji... Sada je tu 2025 i naša mala topla lejica u kojoj je zasejan rani kupus ditmar... Itd…    

U NAŠEM VRTU - 20 NOVEMBAR 2024…

  Danas neverovatno toplo, iako je bilo i takvih toplih dana baš uoči Aranđelovdana, čak i još toplijih godina, a nekako sve po 3 puta toplije jutros nego nekih prethodnih nam novembarskih dana… Malo posle 14 sati, tačnije u 14 sati i 25 minuta u ”Hirošimi” beše čak 16,7 stepeni, dakle idealno toplo, a vlaga 57%, a zahvaljujući toj današnjoj toploti čitav dan od prve užine, od 10 sati, pa negde do iza ručka, ispred 16 sati bio je divan radan dan, kao u svako naše rano proleće, kad se sve pokreće i kreće, kao u svaki drugi naš radni, a dobro učinkoviti dan, kada se radilo na još nekim detaljima ili sitnicma koje život znače čak i danas... No, postoji jedno nepogrešivo prirodno pravilo, uvek kad je tako napolju toplo, miriše na kišu, i zaista bila je kiša, nakon svega, nakon jednog veličanstvenog završetka svih radova na KOKO ŠINJCU. Jer, kiša ova zemlji suvoj i voćkama u dvorištu baš, baš treba. I danas dok hodam, a napravim najmanje 3200 koraka, imam utisak da hodam po kamenu...