Tek posle ponoći ili tek rano jutros pustili su nam
vodu bez koje smo juče proveli vezano dobrih 15 sati – gadna neka sabotaža…
I tako u “Hirošimi” jutros berem paradajz koji i
dalje “spašavam” ili samo otržem od smrdibuba…
Mama je na pijaci, a ja meditiram u svojoj
hirošimskoj osami, te ne sanjam da će mi doneti novu rasadu povrća da njime
danas ispunim sve praznine, šupljine, besmisao, a pre neki dan one očišćene setvene
parcelice ili moje male boksiće u crepu…
I kako se to samo sve lepo uredi, udesi, tek danas
shvatim te nisam slučajno ni onako iz puke dosada pripremala i čistila teren…
I gde god pomerim moje čili 4 saksije i petu saksiju
sa đumbirom dođe neko novo zasađivanje te tako su mi talične ove saksije, ili
tako srećne – samo ukoliko ih pomeram tražeći im njihovo lepo mesto...
A onda jedno lepo iznenađenje - otkrijem da su po desnoj
bočnoj strani u “Hirošimi” procvetala čak dva ili prva dva suncokreta. No, nisu
povisoki mada i jesu. Sve zavisi kako se uzme ili sagleda i zato što su bili rastom
skromniji nije ih sunce spržilo kao one po sredini, te su dočekali da pokažu svoje
lepe žute žive osunčane glave...
Suncokrete ukraj plave paletice ili na ulazu u “Hirošimu”,
kao i one u plavom setvenom boksu ukraj letnje kuhinjice - ne treba posebno više
predstavljati – jer to je ovog teškog leta 2025 ipak veliki zaštitni znak,
symbol, a čitave jedne velike ideje, kojoj najviše doprinose mravi i pčele, ali
uhvatim i jednu bubu cvetojeda na suncokretu...
Mama je na pijaci našla po prvi put rasadu karfiola
i kupila mi 10 komada po 30 dinara (dakle 300 dinara), a onda je dokupila još
jednu vezicu rasade luka praziluka kome je cena opala na 250 dinara te sam danas
zasadila još 20 struka, nešto bolje i krupnije jače rasade (ovo je moja druga
sadnja)…
Prva ili mamina sadnja luka praziluka malo za sada
izgleda tanko i “loše”, a nekoliko stabljika smo izgubile a rekla sam mami da to
može biti da ih je preterano zalivala, pa je prihvatila da im daje manje vode,
jer kompost čuva vlagu poduže ali to treba prihvatiti kad ja kažem, negde tako
naučih, a biljke se mogu ubiti preteranim zalivanjem dakle kazao je i Čarls...
I tako za današnju setvu otišlo je još 550 dinara.
Ali, mama je dokupila i kotur konca ili kanapa (i to nam nestalo), a za to je
otišlo još 300 dinara, te dakle ukupno za setvu i našu sedmu sezonu 2025 potrošeno
je danas još 850 dinara. I onda smo nas dve ratarke od svoje zemlje “zaprljane”
poslale nekoga u čistom novom odelu da nam dokupi jednu kesicu šargarepe i
platili još 50 dinara. I tako 900 dinara novih ulaganja, jer treba sejati te
očekivati bar nešto, bar išta, a nikad više puko ništa…
I radujem se karfiolu jer ga prvi put uzgajam u “Hirošimi”
iz kupovne rasade, te neka budu i male glavice, samo neka budu, neka rodi
plodovima moj ekološki uzgoj dalje u nastavku, neka mi ovo uspe makar u inat...
Prvo dakle pomerim svoje čili papričice (one 4
saksije umiru od smeha, a nije im sa mnom dosadno nikad) i tamo gde su one stajale
posadim prvo 10 struka karfiola i sada patlidžan usamljenik i one čili papričice
oko njega u zemlji nisu sami već imaju jako zanimljivo karfiolsko društvance,
te se među njima mogu odplesti neke mnogo važne filozofske rasprave dakle...
I tako mi počne sve mnogo dobro, da ne poverujem, a
nikad u inat bolje i veselije, ali i vrlo radno mi sve počne, a srećom pa me
sve ovo zadesilo na zahlađenju, na opadanju vrućine...
Drvena stoličica mala dobila je novo mesto gde će
svako jutro da se uslika po jedna puna prepuna korpa povrća ili po jedna puna
vanglica, neka činija, itd...
Onda mama prelazi u spoljašnji vrt sa budakom, te
vadi preostali krompir, a nakupi od svega preostalog nakon ove dvomesečne suše,
samo jednu gajbicu. Ali, na ovoj nepogodi i to je nama nešto, mnogo, te nije
bio ni naš trud a ni novac bačen u zemlju uzalud. I pojeli smo i ješćemo još
neko vreme apsolutno čiste žive plodove naše nezagađene zemlje. I sitno i
količinski malo ali to je cena kad 2 meseca nema kiše...
Dok mama vadi krompir te 2 i po preostale linije ja
po dvorištu sečem visoke vlati trave te uređujem sređujem rajski vrt kao i druge
setvene kamene kocke ili zone sa cvećem, i sklanjam suve travke, grane, te malo
ulepšavam avlijske kutke. I nakupi se lepa puna kofa za compost. A kamara komposta
treba da naraste i sazri za 2026 a našu osmu setvenu sezonu mnogo jaču i bolju,
mudriju...
Onda otpad iz spoljašnjeg vrat pobacam na compost, a
tu je sručen i otpad od očišćenog luka, itd…
Grabljicama poravnjam teren, zemlju, te dobijem
ideju (ideje se u meni množe ne onda kad uzmem olovku, već grabulje ili grabljice,
kao i gajbice, pošto u gajde još ne umem da sviram) – i već može tu nešto novo
da raste, živi…
Danas je nestalo rasade futoškog kupusa, te nismo
imale sreće u svemu, te ostaje da se možda tek u ponedeljak, ali samo ako bude
rasade (dogodine treba da na vreme napravimo i nas dve našu rasadu ozimog ili
poznijeg kupusa a to smo promašile a struk je kupusa 20 dinara na pijacu) tu
posadi kupus, bar 40 struka. A mama je pronašla na pijacu rasadu futoškog kupusa
te tako u ponedeljak treba da sadimo bar 40 struka ozimog kupusa, a ispred kupusa
mogu da posejem nešto što već imam u svojim semenskim zalihama, a to su recimo
rotkvice, jer treba pokušati, sejati, raditi, saditi, itd...
Jedna jestiva kultura smeni drugu, a zemljište nikad
nije pusto prazno a uvek čovek nešto pokušava stremeći da ima...
Kad smo zbrinule krompir vreme je da zbrinemo i luk
te da zbrojimo šta imamo u gajbicama nako suše od naše setve, žetve. I dobijemo
sa zasejane 3 parcele 5 gajbica luka i crnog i ljubičasto - doduše ima jako
mnogo sitnog luka ove 2025, ali i sitan i krupan luk kad se iseče to je luk je
sav apsolutno neprskan i prepun sunca. I sreća naša da je palo ono malo kiše te
da je zemlja omekavila, popustila, te ponovo postala tako obradivo divna te se
iz nje moglo uzeti i to “malo”, a 5 gajbica nije malo – a toliko smo vadile i
kad je luk bio krupniji ili sitnije – zaboravi čovek...
Prvo vadimo luk kod drvare i odatle se nakupila
jedna gajbica crvena. Boje su bar meni jako važne u vrtlarenje, kao u svemu,
daju neki viši smisao…
Na mestu gde je rastao crni luk a ukraj drvare ili
ukraj žute kućice Avgustina posejana je jedna kesica šargarepe, pošto ove godine
2025 izdala nas i šargarepa, a suša je i tu desetkovala naš veliki prolećni
zamah polet elan rad, itd...
Onda se selimo ponovo mama i ja u spoljašnji vrt gde
vadimo i čistimo prvo ljubičasti luk te dobijamo jednu gajbicu kivi zelenu...
Onda mama vadi u vrtu spoljašnjem crni luk i od te
žetve dobijamo 2 gajbice žutu i belu...
Onda se vraćamo na naš najmanji setveni boksić ukraj
ili ispod majske trešnje a tamo nakupimo još jednu gajbicu crnog luka u gajbicu
crnu. Da je sav ovaj luk bio krupan i dobar, izdašan, ja bih imala luka do
februara 2026 najdalje, ali kako god - imaću i
u ovih 5 gajbica luka za neko dobro lepo svoje vreme, a ono što ipak
jeste sada najvažnije – luk se suši u hladu drvare, a važno najvažnije jeste da
ovaj luk bude postojan te da nema truljenja, pa neka je i sitan - malo će biti
samo zeznuto nama dvema koje ga čistimo i ljuštimo, pa oplačemo zbog ljutine...
Na astalu letnje kuhinje dobro sazreva paradajz i to
je utešno, berem ga preuranjeno, jer tako mora, ali on ipak nama dozreva te imamo
paradajza u izobilju – pune tanjire...
Kamara komposta polagano narasta i danas je ponovo
izbačeno bačeno dosta materijala na kamaru ili mesto našeg stvaranja komposta...
A onda je najveći udarac nama umornima pao kada smo odmah
nakon ručka oko 13 sati i 20 minuta doznali da ponovo nema vode na duge staze.
A vode nema da se umoran čovek ratar nakon ovoliko rada i znoja dostojanstveno
umije, okupa, istušira. A vode nema dakle već 8 sati, a nema je čak dok ovo
pišem, završavam oko 21 sat. I strašno i stravično, a to nam rade uveku u vidu
neke sabotaže usred leta a nekako namerno da se podavimo u veceima ne puštajući
vodu nakon svakog mokrenja. Blago onome ko danas ima zatvor ili ostipaciju creva...
I ne mogu da se po treći srećan put danas ne povratim
nazad u svoju vrtlarsku oazu “Hirošimu” gde počnem istraživati krasotu biljnih vrsta
te nabasam na prekrasnog leptira koji me očara, a koji se pojavio tu u
koprivištu, među žarom, a tako otkrijem da na koprivama čuči i po neka
smrdibuba. Ali, leptir i njegova baletska krila bili su neponovljivi prizor
danas…
Onda su hokaido bundeve postale moja trenutna inspiracija,
neka nova kreacija...
Pre toga sam malo šišala lišće i uvezala paradajz kanapom
(sad imam pun kotur mogu da se igram) i čeri takođe te sada sam ponovo sve utegla,
upeglala estetski da je sve predivno pod konac kao u botaničkom lavirintu...
Lepo će doći 2 praznična vezana dana, ali imamo u vidu
zalivanje sutra, system kap po kap nije radio već 4 dana, kao i još neke manje
sitnice koje treba obaviti čak i kad su praznici...
Iza nas je jako ozbiljan i predivan vrtlarski julski
dan u kome me nije mrzelo da zabeležim toliko mnogo škljockanja tj. snimaka što
mi se inače ne dešava počesto, ili se dešava po malo. No, tome je kriv vrt moj i
čitava ideja nazvana 2019 “Hirošima” – živi gejzir najveće inspiracije moje
ikada…
Itd…
Коментари
Постави коментар