Jutros u “Hirošimi”, a u manju korpu berem sav sazreli
čeri paradajz i jednu ljutačicu papriku, dok u drugu veću pletenu korpu berem
krastavce i paradajz. I bilo bi “čudno” da svako novo naše julsko jutro ove dve
korpe nisu prepune u zenitnom mesecu letnjem julu mereno po branju svežih
plodova kojih je sada najviše, a čija 1/3 već minu i prođe u svemu…
Koke su danas snele samo jedno jaje, dakle ponovo se oseća neka velika
težina u kosmosu posebno u vazduhu, te ni one nemaju dobru svoju sposobnost da
nose onako kako mogu umeju i znaju. No, do danas samo u julu snelu su ukupno 71
jaje…
Onda berem u “Hirošimi” nekoliko glavica ranog
kupusa ditmar te od njega kuvam slatki kupus sa piletinom za ručak, a dolazim
na ideju da sav preostali kupus lepo počupam, jer je dobro sazreo, nakupio se
sunca, te da ga “spasem” od gusenica i ostavim pune kese u zamrzivač te kada
zatreba do idućeg proleća lako je skuvati ručak kad mrav obezbedi tokom leta
velike količine svojih zdravih zaliha...
Letnja kuhinjica je prepuna sveže ubranih plodova,
koje sortiram razdvajam odvajam, prevrćem obrćem, kalkulišem, te svaki dan samo
nam se lepo kaže šta ćemo danas ili sutra jesti i kuvati za ručak. A kada se vratim
iz “Hirošime” u letnju kuhinju izručim donete plodove u velike tepsije,
ispraznim prazne korpe za sutrašnju berbu, a tamo sazreva preko noći dboro sve
što je moralo biti otkinuto pre vremena sa svoga struka...
Svako jutro novo moje obradovanje posebno kada na svojim
suncokretima zateknem pčele zujalice i mrave ali i po nekog bumbara. Ali, jutros
nažalost tu zatičem uljeza, ili pčelinjeg neprijatelja predatora, a zatičem
pauka (jedva se vidi, ali oko sokolovo može da ga hitro uoči), u boji latice suncokreta
odličnog i kamufliranog ornog da se nahvata plena, pčela koji je tu na pedalj
od vrednih spretnih pčela koje vreba i čeka. No, samo se utešno nadam da se
pčele neće uplesti u njegove 2-3 srebrne niti koje se već belasaju i naziru na
suncu i svetlosti. A prvi put vidim tako žutog suncokretu sličnog pauka po boji
i žao mi pčela ako ih slučajno okrznu te njegove nevidljive paučinaste niti. Verujem
da su pčele mudre i spretne da osete tu zamku te da će bezbrižno čak i sutra
piti tu nektar te da neće pauku žutom gladnom postati plen olak. Mogla sam da ga
prstom oduvam sa te jedne žute latice kao litice na kojoj je visio žuti pauk ali
nisam neću da im remetiti njihovu ravnotežu, a ni prirodnu borbu ili igru za opstanak,
za život. I neka jači i mudriji pobedi, tako
u prirodi biva, mora, a ko sam ja (ni bog ni vojskovođa koji bi štitio
pčele) da se umešam iz puke dosade u taj čisti netaknuti prizor ili lanac Majke
Prirode. I stegla sam srce (izgleda da jačam), a žao mi pčela, no verujem da ih
pauk neće uloviti čak ni sutra. Ali, ako je to moja vrtlarska lekcija, a jeste
- da lepo vidimo šta ću pročitati sve
ovog leta 2025 iz mojih suncokreta, iz moga vrta, iz moje “Hirošime”...
Danas jeste sparno i vrelo teško ali toplotni rekord
u “Hirošimi” po pitanju T još nije oboren, a u trenutku kad proveravam stanje
vreline u “Hirošimi” je prijatnih 38,6 u onoj našoj hladovini ili zelenoj mreži
od biljaka…
Na paprikama susrećem dve vrste smrdibuba ali ih ne
diram već puštam da žive plešu unutar moga vrta i “Hirošime” gde sve teče samo
onako kako treba a po zakonima Majke Prirode...
Kupine su već počele da sazrevaju te sam jednu prvu dobro
sazrelu i ko med slatku punu sunca vatre soka pojela, a pojela prvi lep plod
kupine koja na suncu sagoreva dakle, a ostale kupine su sitnije, suši ih vruć
vetar kosmička vatra te pretvaraju se u suve kočanjke, te se plašim da će jedno
lepo kolo kupina malo propasti podbaciti. Jesu sitnije ali da nema vreline vatre
koja sve sagoreva bilo bi baš dosta kupine za branje, no videćemo šta će doneti
svo ovo vremensko ludilo ili preterivanje kao i dalja čežnja za kišom koje nema,
a koje možda bude, ali da ipak vidimo, doživimo...
U jednom od više navrata danas ponovo ulazim u
“Hirošimu”, mesto gde se ulaskom ozdravlja, čisti, krepi, leči, uteši - želeći
da uvrebam i ostale male žive vrste koje tamo obitavaju posebno moje jarane
gušterčiće. I umesto njih po ovoj vrelini ja srećem najpre jednog, a onda čak
dva bela leptira mala kupusara i jurim ih uzanim stazama “Hirošime, te beležim snimke,
a nekako sam se počela odmarati preporađati kad sam shvatila da sada mogu da jurim
po svom vrtu i tamo snimam kratke filmove iz svog živopisnog raznolikog vrta...
Dok ja jurim leptire, mama kupi u teglu smrdibube, dok
ja smrdibube počeh da štedim, te ih više ne diram, jer neka ih neka izvode svoj
mali ples po mojim paprikama i ostalim plodovim...
I dok prolazim stazicom uzanom osetim nešto je tu
blizu mene, to jedno malo oko – a tačnije
opazim osetim tako jasno kako diše ćuti tu blizu kao na mom dlanu – a eto ga jedan
moj jaran za kojim tragam danas – gušter se mali šćućurio oko kanape te visi na
krastavcu ne mrda a niti beži niti reaguju da mi jače pokaže koliko je brz i
živ sve do danas neuhvatljiv. I tek iz drugog pokušaja (i ja se uplaših šta mi
se dalo da usnimim) uspevam da ga snimam jedno 50 -ak minuta, skoro minut ceo, a
ostavim ga tako i dalje samog neka meditira, neka uživa u svom debelom hladu
ispod lišća džinovskog suncokreta...
Napravljena je danas i jedna rođendanska torta za
veliko slavljeničko sutra...
E sad shvatam zašto se po malo osećam danas kao onaj
kralj u zen priči od sinoć…
Itd…
Коментари
Постави коментар