Пређи на главни садржај

MOJE MALE KAPLJICE MUDROSTI O VRTLARENJU…



 

Dobro jutro, Vtlari!!!...

Vrtlar jeste opet tu, vazda tu, a samo da bi udovoljio svojim biljkama, a ne samo samom sebi. Kad mnogo vrtlarite, onda dobijate što više energije za neka druga, a višestruka postignuća, interesovanja. U vrtlarenju dakle uvek se dobija, a dobija samo onaj vrtlar koji tako mnogo eksperimentiše i pokušava, a možda dobija više samo onaj vrtlar koji se eto osmeli da sve svoje male trudove nazove naprosto – igra...

U vrtlarstvu vredno je sejati samo ono što jeste vredno ubiranja, branja i posmatranja. Svaka “greška” vrtlara svoga vodi ka novom otkrovenju. Lično zadovovljstvo i sreća vrtlarenja vrednija je više od svakog materijalnog blaga ili lažnog predizbornog obećanja...

Vrtlarstvo nas uči da vrednujemo i uvažavamo, cenimo svaki živi organizam, čak i malog mrava, crva, pauka, skakavca, slepića, vrednu pčelu, kišnu glistu, rovka, gusenicu, vašku, leptira, senicu, dživdžana, vranu, svraku, bubamaru, puža, itd. Potrebno je da protekne baš mnogo vremena, a kad vreme protekne, kad se vrtlar odmakne do plodova svoga mukotrpnog i teškog početka, a najmanje 5 godina od svega, videće kako ga je vrtlarenje, baš kao i mene, spasilo od preranog groba, od mnoštva idiota, parazita, trutova, alapača, te naučilo mnogo čemu i to ponajviše istini, Životu…

Najveća sloboda stiče se u svom sopstvenom vrtlarenju, a vrtlarenje i jeste satkano od mnoštva malih sitnih stvari koje svaki vrtlar dalje nastoji da uradi najbolje što zna, ume i može. I vrtlarstvo će vam upravo pokazati da nije “greška” tako silno voleti svoje biljke, čak isto onoliko koliko svako najpre treba kao prvo da silno voli samoga sebe. Vrtlarenje, takođe, može pronaći put do svačije duše, čak i do srca, a verovatno i do nečijeg mozga...

Svaki dan proveden u svom vrtu jeste lep dan, prekrasan dan, ili kako bi Englezi kazali - “Such, a beautiful day”. A vrt nastaje od samo jedne male semenke. Snagom svoga uma odlučite da dugo poživite u svom ovozemaljskom rajskom vrtu, što kreativnije i smislenije, odkale vas niko nikad neće bičem ili batinom izgoniti niti teško proklinjati, niti anatemisati, nito osuđivati…

Kad vrtlarim u svom rajskom vrtu ovde i sada na mojom zemlji, pradedovskoj, kao peta generacija na istoj kapi zemlje, dotle dosežem, a dalje ne znam, kad su  došli ko zna odakle ovde pre oko 250 leta, možda i pre 3 veka, baš ovde, te prosto poželim da to bude po mojim malim, a ličnim načelima…

Najbolje živi samo  onaj vrtlar koji je živ. Težim da spremam i pripremam jela od svog povrća, svog voća i mesa koje sama uzgajam. Iako još nisam savršeni vrtlar, ipak postižem magnifique rezultate...

U vrtlarstvu ništa nije iznad Majke Prirode, niti može tako ikad biti. Vrtlar koji želi da višestruko procveta, mora najpre gledati i zriti u neke suštinske stvari, a počesto i na svoj osamljen način. Za vrtlarenje jeste bitno biti individualista, autentični pojedinac…

I tako ja povazdan iz svoga malenoga vrta sakupljam i berem ovih novembarskih hladnih mrazovitih dana, sve ove kapljice samozvane mi mudrosti. I vrtlarim samo onako kako mi moja intuicija govori da nešto treba raditi, pa čak i kad ništa ne treba dirati ili raditi. Moj vrt jeste moje malo zrnce Prirode. Verujem da jedan vrtlar može promeniti čitav svet, za početak vrtlar prvo menja svoj sopstveni lični svet...

Vrtlari su najstrpljiviji ljudi na planeti. U vrtlarenju mom nema preteranih reagovanja, a dovoljni su mali sitni koraci, mali podsticaji da bih vrtlarila na svoj mali način. Biti šutnut ili izopšten ili prokažen, ili ostati zauvek bez posla,  dobiti večiti otkaz, ugroženost egzistencije, ugroženost života, i zaraditi mesto penzije status večito nezaposlenog nepoželjnog, marginalizovanog lica, bio je dakle u mom slučaju nikad veće prokletstvo, samo dobar povod za samoubistvo, a onda nikad veći unutrašnji blagosvlov, nikad veća unutrašnja sreća, što sam sve lepo shvatila tek danas 2024, sa distancom od čak 23 godina, a sve same traumatične činjenice, potresi, užasi, zahvaljujući kojima sam eto postala samozvani vrtlar, pošto ja ništa u životu nisam osim ono čime se sama nazovem javno…

I tako svom vrtu dajem jako malo, a od njega dobijam čak previše. U vrtlarstvu sam otkrila svoje najveće radosti življenja. A vrtlar je upravo svaki onaj što sam uzgaja ili proizvodi svoju hranu, svoj hleb nasušni...

Kao samozvani vrtlar dalje, eto ja se svaki svoj dan usavršavam u nečemu, a najviše u ničemu, a ako se usavršavam dakle, onda to teče i protiče kao nezaustavljiva voda, a kroz sve ove moje višegodišnje vrtlarske male prakse i živa iskustva.Vrtlar je samo onaj ko vrtlari u svom vrtu, i to, kako bih kazala u duhu svog malog vrtlarskog molitvenika: svim svojim srcem, svom svojom dušom, svom svojom mišlju, svom svojom pameću ili svim svojim ludilom, povazadan. Vrtlarstvo nije hermetički zatvoreno (mada vrtlar kao ja to ipak jeste), i ne sme biti zatrovano hemijskim pesticidima i herbicidima...

Jedino opraštam svim svojim malim “štetočinama” u ovom svom malom vrtu, bašti, tako što ih pretvaram sve u svoje najodanije saveznike. Nekima neću oprostiti nikad, a onima izvan moga vrta, izvan moga srca. Takođe, neću im nmnogo štošta nikad zaboraviti, dok sam živa…

Najviše prodišem kad pišem o svom vrtlarstvu ili kad vrtlarim igrajući se, a pošto je sada vreme povlačenja od svih radova, onda pišem novembarske crtice, iako nisam pisac, onako samozvano ponovo, kao da je samo Piscima dato pravo da pišu. Kod mene nema mnogo opcija u životu: ili si samozvanac ili samostalac Vesna…

Skoro svaki dan u svom vrtu razotkrivam nešto novo, ponovo, a vrtlarenje mi omogućava ili omogućuje da baš mnogo uživam, da dosta toga postignem pročitam, skuvam, počistim, sredim, te nije sve u životu jednog vrtlara vrtlariti samo. I samozvano smem da se nazovem uspešno u svemu ovome što radim, ili u čemu se sve igram...

Najviše vremena želim da posvetim svom vrtu psebeno kad se probudi večito nezalazno proleće u meni, proleće u Prirodi, kad ima dosta osunčanih sati. Priču o svom malom rajskom vrtu pričam na jedan svoj mali način. Birajući svoj lični put, vazda bolan, trnovit, bodljikav – hodam stazom oštrom, kamenitom, a stazom svoga malog vrtlarenja...

U vrtlarenju najvažnije jeste postići uravnoteženost ili izbalansiranost baš svega. Moje utrošeno vreme u vrtu nije straćeno, nije zalud potrošeno, jer sam tu ugradila mnoštvo najbolje verzije sebe, jer sam uradila i radila jedino ono što tako jako volim – Život...

Vrtlar mora biti počesto mnogo savijen u svom vrtu, u svom požrtvovanom radu, ali on i tako savijen nikad nije slomljen čovek. O meni kao vrtlaru najviše danas govori samo ono šta i kako uzgajam, a uzgajam svoje nasušne biljke, hranu. Vrtlarenje me je dakle zauvek oslobodilo svih ološa, i drugih patuljaka, patrljaka, rasteretilo od svega, posebno od tog ispraznog sveta ili potrošačkog društva, zatrovanog mentaliteta, koje služi i dakle postoji samo da bi ljude poput mene slomilo...

Višegodišnje vratlarsko moje iskustvo pomoglo mi je da steknem svoj mali lični dar, ne sme čovek kao ja da poseduje neke veće darove, jer oni su rezervisani za podobne, a smatram tek talenat dobrog rasuđivanja…

Dok vrtlarim sve u meni se veseli, raduje, razvija, razlistava, raste, buja, cveta, plodonosi, a verovatno samo zato što eto vrtlarim u skladu sa načelima same Majke Prirode. I nikad nije kasno da čovek iskaže svoj mali vrtlarski dar ili veštinu...

Veliki vrtlari rađaju se iz malog zasejanog svog prvog semena. Najsrećnija ili jedino srećna sam u svom malom vrtu, kao unutar svoje duše, u kome živim kao samozvani pesnik vrtlar…

Ako svojim biljkama ne dopustite da nesmetano i nesputano rastu, one će uvenuti. Biljka ne podnosi tiraniju, ni tirane. Remek-dela u mom vrtu jesu svi oni ubrani plodovi, od najsitnijeg do najkrupnijeg…

 Ja sam dakle vrtlar samozvani ili vrtlar laik, čovek jako tvrdoglavih principa, ali prvenstveno žena nežne ruke i dodira, što moje biljke dobro znaju od 2019 godine...

I na kraju, vrtlar nikad nema vremena za dosadu ili za banalne ofucane razgovre sa torokušama oba pola…

Itd…

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

7 MAJ 2026…

    U gražu doterano 5 buntova a svaki po 20 metara dužine tako da uskoro može da počne ono najključnije, ono decenijama sanjano, te da se fino okonča naše zagrađivanje dvorišta sa dve veoma važne strane, jer na trećoj imamo još pripremnih radova i radnih zanimacije oko kapije i velikog ulaza (već imam viziju već imam prepune ruke posla a kako ću da sve te strane oplemenim sa mnogo čega živog te zasadim te ponovo oživim bolje nego ikada, jer vrt pobede “Hirošima” će tek da se budi da buja da raste)... Mama je jutros bila vredna te motikom zagrnula krompir koji se lepo pošumljava i raste (ja nisam zagovornik takvih okopavajućih motikastih metoda)... Nažalost, rovak mi je presekao još jednu papriku šilju desetu po redu i tako je moja šteta od rovka ili rovaka (ne znam koliko ih noću pravi nad biljkama pokolj) čak 1/5 kupljenih paprika. I vidim rupice te se zaledim vidim tragove te ih ignoršem vidim tunelčiće iz kojih izlaze u koje nestaju i neću ni da strašno zamislim ka...

9 MAJ 2026…

    Sinoć se ispadala baš dobra kiša, ali kiše može da padne još… Mama je jutros u “Hirošimi” posadila gde god je još imalo mesta ranog kupusa ditmar iz naše druge setve... Nažalost, primetim još jednu posustalu klonulu papriku šilju po donjoj levoj strani gde mi je rovak inače najviše uništio paprika te iščupam je blago i vidim jeste malo načeta malo presečena ali ima i dalje jako dobro živo korenje te vratim je nazad zatrpam ponovo tu paprika i verujem da će moći da se oporavi... Dok sadimo a danas obe sadimo mnogo toga rasađujemo sve što nam je pristiglo iz naše rasade mama primeti da se nešto miče ispod u zemlje te izvadi rovka a odna ga nogom zgnječi a ja ga stavim na policu da se osuši i kad bude ona opadajuća mesečeva mena napraviću od njega malo pepela tačnije kremiraću ga i posuti mu prah po “Hirošimi” i tako bi tim štajnerovskim magičnim ritualčićem trebala da sprečiv rovke za vjeki vjekov (amin!) da se ikad više pojave u mom tlu ili zemljištu... Kakva sr...

8 MAJ 2026…

    Jutros u vrtu pobede “Hirošima” naše najlepše iznenađenje – već se lepo fino nazire prvi plod krastavca, a ima ih još nekoliko komada… Danas nisam uradila baš ništa u “Hirošimi” (sada je sav moj fokus na dvorište, tačnije na ogradu), te dolažem sve za sutra zakidanje zaperaka i malo zalivanja malo rasađivanja tamo gde zatreba… Džinovsko drvo ili onaj mali žbunić koji narasra preko noći po nekoliko centimetara pregurao je u visnu 3 metra… Čitav dan mi otišao na neke druge stvari a onda na neku “dokolicu” na neko silno razmišljanje. I tek negde posle podne ili skoro pred smiraj dana sine mi super nova ideja da onu jednu liniju od 15 metra ili 6 polja između 7 stubova rešim sa polovnim crepom (a crepa nemam osim 9 komada bajinobaštanskog)... Onda sam nabavila 81 komad polovnog crepa “Toza Marković”, jer pred sobom sam imala novu zamišljenu setvenu liniju od 15 metara dužine (tu sam htela da stavim ogradu veštačku travu bar od 1,5 metar visine, ali nekad ću možda i...

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

PRIČA O PUŽU GOLAĆU…

    Ovo je takođe priča Desanke Maksimović koja se zove ”Kako su pužu ukrali kuću”, a ta priča kaže dalje ovako: Živela jednom dva puža jedan pored drugoga i svaki je imao svoju kućicu na leđima. Bili su lenji i pasivni, mirni i neprimetni. Radije su uzeli ulogu posmatrača u životu. Dobro su čuvali svoje kuće i svuda su ih vukli sa sobom. Bili su jako obazrivi. Na njij   je stalno motrila jedna mala Zeba i mnogo im se rugala na toj svoj obazrivosti i predloži im jednog dana da ponesu sa sobom i ono svoje dvorištance jer i njega može neko da im ukrade. Oni su ovo trpeli i nisu pridavali mnogo pažnje Zebi. Noseći svoju kuću stalno na leđima imali su priliku i zgodu da zastanu gde god požele, te da u svojoj kući se odmore ili prespavaju. Ali jednoga dana jedan od ova dva puža sa kućicom se pokoleba i požele da krene po prvi put u šetnju bez svoje kućice, rešen da odbaci sav svoj teret i pođe oslobođen, rasterećen dalje. I dobro je pre odlaska zatvorio svoju malu kući...

18 NOVEMBAR – 13 DECEMBAR 2025…

Raspon od nesmal mesec dana, kakvih dana, strašnih dana. No, treba poći od nekih izabranih svojih dana… Dana 18 novembra 2025 pao je prvi sneg, prva večernja zamska čarolija, mogla je da bude više idilična, ali nije, koja je zadugo zapamćena iz mnogih pološijih okolnosti, a koje nemaju mnogo veze za radovanjem, sa vrtlarenjem… Čitanje knjige, uopšte čitanje knjiga, koje se uvek zbog nečega naglo prekida, a zbog raznih svakodnevnim iznenadnih teških situacija… No, malo po malo, uzmognem još neke unutrašnje snage, te uspevam da sve što naumim, što zacrtam, što započnem pročitam, a knjigu za knjigom, misleći labavo kilavo da ću u mesec dana da povećam porazno broj svojih čitalačkih postignuća u 2025 – pošto dakako neću… Verovatno da sam i usred sezone vrtlarenja slično bi bilo, možda i gore, usledila bi sva moja odricanja od knjige, a kad knjige podredila potčinila apsolutno svemu, obično onom banalnom, nebitnom, a svemu što moje vreme guta kao aždaja u nepovrat u nepovrat u str...

16 JANUAR 2025 - najhladnije jutro za sada…

  Dakle nakon 14 dana od kako traju moja januarska merenja, beleženja i posmatranja došlo je do promene i to velike… Jutros u “Hirošimi” trenutna jutarnja T oko 8 sati i 10 minuta iznosila je minus 3,7 stepeni... Hladno, baš hladno… Na polovini januara 2025 beležimo svoje najhladnije jutro, dobro se sve spustilo baš ispod nule... Što se tiče najveće vrednosti dnevne T ona iznosi i dalje onih prijatnih 26 stepeni u plusu... No, ipak došlo je do promene najniže jutarnje T te jutros ona iznosi čak minus 7 stepeni po Celzijusu... I tako oboren je rekord od 2 januara 2025, te od danas posmatramo da li će se dogoditi i još hladnije neko januarsko jutro te da li će naš merač registrovati i nižu temperaturu nego što je to ovaj jutrošnji minus od 7 stepeni ispod nule... Juče oko 10 sati trenutna T iznosila je plus 1,2 stepena. Najviša dnevna iznosila je 26 stepeni u plusu, a najniža onih minus 5,4… Nekoliko posečenih salata načupala sam i odnela kokama nosiljama da ih častim...

8- 11 FEBRUAR 2026…

Juče, 7 februara 2026 negde predveče umrla je jedna slabunjava koka (nažalost bela leghorn naše prvo jato kljunova od oktobra 2024), a iz istog jata kunja nam još jedna pirgava amrok koka te mama očekuje i njeno skapavanje… Sada je naše jato spalo na 18 koka nosilja, ili na ukupno 24 grla (gubitak je u poređenju sa prethodna dva dana ipak duplo manji i na pomolu je prestanak neočekivanog udara – ništa večito ne traje posebno ne pomor)... Dana 8 februara 2026 nakon povratka iz šetnje rečnom obalom gde jako dražesno cvrkuću probuđene ptice, na stazici koja razdvaja “Hirošimu” i spoljašnji vrt zatekne me sukob dve mačke ili dva mačora ili mačke i mačora ne znam im polove uopštene su za mene mačke (pomislila sam pogrešno da je reč o udvaranju). Tačnije jedna šarena izvukla je pobedu, a jedna druga sa finom ogrlicom ona koja se neguje bolje. Sukobile su se preko zategnute žice, a onda je siva manja slabija odustala svativši da je pobeđena i povređena otrčala peko vrta, a šarena se sam...

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...