Пређи на главни садржај

MOJE MALE KAPLJICE MUDROSTI O VRTLARENJU…



 

Dobro jutro, Vtlari!!!...

Vrtlar jeste opet tu, vazda tu, a samo da bi udovoljio svojim biljkama, a ne samo samom sebi. Kad mnogo vrtlarite, onda dobijate što više energije za neka druga, a višestruka postignuća, interesovanja. U vrtlarenju dakle uvek se dobija, a dobija samo onaj vrtlar koji tako mnogo eksperimentiše i pokušava, a možda dobija više samo onaj vrtlar koji se eto osmeli da sve svoje male trudove nazove naprosto – igra...

U vrtlarstvu vredno je sejati samo ono što jeste vredno ubiranja, branja i posmatranja. Svaka “greška” vrtlara svoga vodi ka novom otkrovenju. Lično zadovovljstvo i sreća vrtlarenja vrednija je više od svakog materijalnog blaga ili lažnog predizbornog obećanja...

Vrtlarstvo nas uči da vrednujemo i uvažavamo, cenimo svaki živi organizam, čak i malog mrava, crva, pauka, skakavca, slepića, vrednu pčelu, kišnu glistu, rovka, gusenicu, vašku, leptira, senicu, dživdžana, vranu, svraku, bubamaru, puža, itd. Potrebno je da protekne baš mnogo vremena, a kad vreme protekne, kad se vrtlar odmakne do plodova svoga mukotrpnog i teškog početka, a najmanje 5 godina od svega, videće kako ga je vrtlarenje, baš kao i mene, spasilo od preranog groba, od mnoštva idiota, parazita, trutova, alapača, te naučilo mnogo čemu i to ponajviše istini, Životu…

Najveća sloboda stiče se u svom sopstvenom vrtlarenju, a vrtlarenje i jeste satkano od mnoštva malih sitnih stvari koje svaki vrtlar dalje nastoji da uradi najbolje što zna, ume i može. I vrtlarstvo će vam upravo pokazati da nije “greška” tako silno voleti svoje biljke, čak isto onoliko koliko svako najpre treba kao prvo da silno voli samoga sebe. Vrtlarenje, takođe, može pronaći put do svačije duše, čak i do srca, a verovatno i do nečijeg mozga...

Svaki dan proveden u svom vrtu jeste lep dan, prekrasan dan, ili kako bi Englezi kazali - “Such, a beautiful day”. A vrt nastaje od samo jedne male semenke. Snagom svoga uma odlučite da dugo poživite u svom ovozemaljskom rajskom vrtu, što kreativnije i smislenije, odkale vas niko nikad neće bičem ili batinom izgoniti niti teško proklinjati, niti anatemisati, nito osuđivati…

Kad vrtlarim u svom rajskom vrtu ovde i sada na mojom zemlji, pradedovskoj, kao peta generacija na istoj kapi zemlje, dotle dosežem, a dalje ne znam, kad su  došli ko zna odakle ovde pre oko 250 leta, možda i pre 3 veka, baš ovde, te prosto poželim da to bude po mojim malim, a ličnim načelima…

Najbolje živi samo  onaj vrtlar koji je živ. Težim da spremam i pripremam jela od svog povrća, svog voća i mesa koje sama uzgajam. Iako još nisam savršeni vrtlar, ipak postižem magnifique rezultate...

U vrtlarstvu ništa nije iznad Majke Prirode, niti može tako ikad biti. Vrtlar koji želi da višestruko procveta, mora najpre gledati i zriti u neke suštinske stvari, a počesto i na svoj osamljen način. Za vrtlarenje jeste bitno biti individualista, autentični pojedinac…

I tako ja povazdan iz svoga malenoga vrta sakupljam i berem ovih novembarskih hladnih mrazovitih dana, sve ove kapljice samozvane mi mudrosti. I vrtlarim samo onako kako mi moja intuicija govori da nešto treba raditi, pa čak i kad ništa ne treba dirati ili raditi. Moj vrt jeste moje malo zrnce Prirode. Verujem da jedan vrtlar može promeniti čitav svet, za početak vrtlar prvo menja svoj sopstveni lični svet...

Vrtlari su najstrpljiviji ljudi na planeti. U vrtlarenju mom nema preteranih reagovanja, a dovoljni su mali sitni koraci, mali podsticaji da bih vrtlarila na svoj mali način. Biti šutnut ili izopšten ili prokažen, ili ostati zauvek bez posla,  dobiti večiti otkaz, ugroženost egzistencije, ugroženost života, i zaraditi mesto penzije status večito nezaposlenog nepoželjnog, marginalizovanog lica, bio je dakle u mom slučaju nikad veće prokletstvo, samo dobar povod za samoubistvo, a onda nikad veći unutrašnji blagosvlov, nikad veća unutrašnja sreća, što sam sve lepo shvatila tek danas 2024, sa distancom od čak 23 godina, a sve same traumatične činjenice, potresi, užasi, zahvaljujući kojima sam eto postala samozvani vrtlar, pošto ja ništa u životu nisam osim ono čime se sama nazovem javno…

I tako svom vrtu dajem jako malo, a od njega dobijam čak previše. U vrtlarstvu sam otkrila svoje najveće radosti življenja. A vrtlar je upravo svaki onaj što sam uzgaja ili proizvodi svoju hranu, svoj hleb nasušni...

Kao samozvani vrtlar dalje, eto ja se svaki svoj dan usavršavam u nečemu, a najviše u ničemu, a ako se usavršavam dakle, onda to teče i protiče kao nezaustavljiva voda, a kroz sve ove moje višegodišnje vrtlarske male prakse i živa iskustva.Vrtlar je samo onaj ko vrtlari u svom vrtu, i to, kako bih kazala u duhu svog malog vrtlarskog molitvenika: svim svojim srcem, svom svojom dušom, svom svojom mišlju, svom svojom pameću ili svim svojim ludilom, povazadan. Vrtlarstvo nije hermetički zatvoreno (mada vrtlar kao ja to ipak jeste), i ne sme biti zatrovano hemijskim pesticidima i herbicidima...

Jedino opraštam svim svojim malim “štetočinama” u ovom svom malom vrtu, bašti, tako što ih pretvaram sve u svoje najodanije saveznike. Nekima neću oprostiti nikad, a onima izvan moga vrta, izvan moga srca. Takođe, neću im nmnogo štošta nikad zaboraviti, dok sam živa…

Najviše prodišem kad pišem o svom vrtlarstvu ili kad vrtlarim igrajući se, a pošto je sada vreme povlačenja od svih radova, onda pišem novembarske crtice, iako nisam pisac, onako samozvano ponovo, kao da je samo Piscima dato pravo da pišu. Kod mene nema mnogo opcija u životu: ili si samozvanac ili samostalac Vesna…

Skoro svaki dan u svom vrtu razotkrivam nešto novo, ponovo, a vrtlarenje mi omogućava ili omogućuje da baš mnogo uživam, da dosta toga postignem pročitam, skuvam, počistim, sredim, te nije sve u životu jednog vrtlara vrtlariti samo. I samozvano smem da se nazovem uspešno u svemu ovome što radim, ili u čemu se sve igram...

Najviše vremena želim da posvetim svom vrtu psebeno kad se probudi večito nezalazno proleće u meni, proleće u Prirodi, kad ima dosta osunčanih sati. Priču o svom malom rajskom vrtu pričam na jedan svoj mali način. Birajući svoj lični put, vazda bolan, trnovit, bodljikav – hodam stazom oštrom, kamenitom, a stazom svoga malog vrtlarenja...

U vrtlarenju najvažnije jeste postići uravnoteženost ili izbalansiranost baš svega. Moje utrošeno vreme u vrtu nije straćeno, nije zalud potrošeno, jer sam tu ugradila mnoštvo najbolje verzije sebe, jer sam uradila i radila jedino ono što tako jako volim – Život...

Vrtlar mora biti počesto mnogo savijen u svom vrtu, u svom požrtvovanom radu, ali on i tako savijen nikad nije slomljen čovek. O meni kao vrtlaru najviše danas govori samo ono šta i kako uzgajam, a uzgajam svoje nasušne biljke, hranu. Vrtlarenje me je dakle zauvek oslobodilo svih ološa, i drugih patuljaka, patrljaka, rasteretilo od svega, posebno od tog ispraznog sveta ili potrošačkog društva, zatrovanog mentaliteta, koje služi i dakle postoji samo da bi ljude poput mene slomilo...

Višegodišnje vratlarsko moje iskustvo pomoglo mi je da steknem svoj mali lični dar, ne sme čovek kao ja da poseduje neke veće darove, jer oni su rezervisani za podobne, a smatram tek talenat dobrog rasuđivanja…

Dok vrtlarim sve u meni se veseli, raduje, razvija, razlistava, raste, buja, cveta, plodonosi, a verovatno samo zato što eto vrtlarim u skladu sa načelima same Majke Prirode. I nikad nije kasno da čovek iskaže svoj mali vrtlarski dar ili veštinu...

Veliki vrtlari rađaju se iz malog zasejanog svog prvog semena. Najsrećnija ili jedino srećna sam u svom malom vrtu, kao unutar svoje duše, u kome živim kao samozvani pesnik vrtlar…

Ako svojim biljkama ne dopustite da nesmetano i nesputano rastu, one će uvenuti. Biljka ne podnosi tiraniju, ni tirane. Remek-dela u mom vrtu jesu svi oni ubrani plodovi, od najsitnijeg do najkrupnijeg…

 Ja sam dakle vrtlar samozvani ili vrtlar laik, čovek jako tvrdoglavih principa, ali prvenstveno žena nežne ruke i dodira, što moje biljke dobro znaju od 2019 godine...

I na kraju, vrtlar nikad nema vremena za dosadu ili za banalne ofucane razgovre sa torokušama oba pola…

Itd…

 

Коментари

Популарни постови са овог блога

TEČNO ORGANSKO GNOJIVO OD KOPRIVE 2024…

  Promenila sam taktiku pravljenja tečnog đubriva od žare, ali samo po vremenskom pitanju meseca u kome ga dakle pravim, spravljam, a nikako po pitanju načina na koji ga tako brzo napravim bez ikave mere… Koristim od prošle godine 2023 kraj leta ili početak lepe tople jeseni, tačnije povoljno vreme kada nabasam na dobar izvor koprive, pune semenki, da napravim tečno gnojivo, da brzo prevri, a ako ima više toplote završiće se sve mnogo pre, kao ove 2024, da sazri, da prestane penušanje, da se smiri, a nakon svega da naspem u balone, da prezimi u “Hirošimi”, da upije iz zemlje sve korisne podzemne energije, koje su najjače tokom zime, posebno u januaru negde, i tako ulazim spremna sa tečnim đubrivom u novu setvenu sedmu sezonu 2025, jer kad krene setva i rasađivanje, žara ponekad još ne krene u prirodi ili krene slabo, pa nema dovoljno toplote ponekad za nicanje, a onda pristignu te količine “kasno”, itd... Pravim prosto ovo tečno gnojivo: Uzmem veće belo burence, držim ga ...

IZ MOJE BAŠTOVANSKE ARHIVE – DAN 23 MART 2024 SETVENE GODINE ŠESTE…

    Jedan neverovatno divan, a osunčan i vrlo kreativan rad, obojen u mastilo plavu boju, koja je na suncu i na fotografiji ispala neka druga nijansa plave boja. No, plavo je plavo… Plava uljana boja, univerzalna za drvo i metal, jedna konzerva od 750 ml, košta 470 dinara, a za 70 dinara skuplja od crvene boje, istih karakteritsika. I za sve moje današnje plave ili blue detalje otišla je jedna cela konzerva boje… Još sam imala danas novih ideja, a šta se moglo danas još obojiti u nešto drugo. Ako se odlučim, za još jednu novu boju biće to neka treća boja, a imam ideju da ofarbam drvo ili drvene stranice na najvećem setvenom boksu, najvećem bundevištu, gde će rasti moje bundeve, u boju bundeva, u narandžastu boju, ali moje ideje nailaze brzo na neku silu “otpora” počesto, jer biće da su preskupe, itd... Prvo sam u plavo ofarbala dve najnovije postavljene gume, od kojih je brzo ispala prelepa žardinjera, a kako za sada nameravam, tu ću da zasadim ipak cveće, mada ja brzo...

16 JANUAR 2025 - najhladnije jutro za sada…

  Dakle nakon 14 dana od kako traju moja januarska merenja, beleženja i posmatranja došlo je do promene i to velike… Jutros u “Hirošimi” trenutna jutarnja T oko 8 sati i 10 minuta iznosila je minus 3,7 stepeni... Hladno, baš hladno… Na polovini januara 2025 beležimo svoje najhladnije jutro, dobro se sve spustilo baš ispod nule... Što se tiče najveće vrednosti dnevne T ona iznosi i dalje onih prijatnih 26 stepeni u plusu... No, ipak došlo je do promene najniže jutarnje T te jutros ona iznosi čak minus 7 stepeni po Celzijusu... I tako oboren je rekord od 2 januara 2025, te od danas posmatramo da li će se dogoditi i još hladnije neko januarsko jutro te da li će naš merač registrovati i nižu temperaturu nego što je to ovaj jutrošnji minus od 7 stepeni ispod nule... Juče oko 10 sati trenutna T iznosila je plus 1,2 stepena. Najviša dnevna iznosila je 26 stepeni u plusu, a najniža onih minus 5,4… Nekoliko posečenih salata načupala sam i odnela kokama nosiljama da ih častim...

POEZIJA VRTLARSTVA ili VRTLARSTVO POEZIJE…

    Šta je vrtlarstvo za mene?... Poezija filozofije ili filozofija poezije?... Vrtlarstvo jeste nekakav ili jedini način, teško je još reći samo jedan od načina, ili pak i nije teško pomisliti, tek promisliti nešto tako, a kada recimo putem korisnog holističkog treninga dovedete sami sebe i sve svoje, sav život svoj, u to jedno posebno, a čitavo živo stanje, u stanje najživlje probuđenosti ili svesnosti, jer samo onaj ko bude vaistinu probuđen ili zaista osvešćen, naći će korisnog načina da se pobrine najpre o samom sebi, pa tek onda o svojo široj okolini, o svim ostalim živim bićima, itd… Vrtlar koji danas koristi škodljive, opasne pesticide i druge otrove prvo ne voli sebe, ne voli svoj život, a onda ne voli ni druge, ni ostale, ne voli ovaj predivni svet, ne voli prirodu, ne voli šume, ne voli sitne male bube, jer mu je profit i brza zarada, zamutio svaki vid, svaki zdrav pogled, a toliko je mnogo primera da su neki takvi vrtlari trovači ubili veoma brzo i sebe i s...

ZAČINSKI BOKS NAKON GODINU DANA – male sitne metamorfoze…

    Zovem ga mali setveni boks ili začinski boks, a nalazi se na ulazu u “Hirošimu” sa donje ili leve strane, a do februara prošle godine 2024 izgledao je sve nekako i mnogo prostije ili posve drugačije, mada Duh ostaje vazda isti strogo hirošimski, samurajski... Nakon samo godinu dana došlo je malih sitnih promena, vrtlarskih metamorfoza, te umesto jednog limuna koji je davao samo trnje i lišće došao je naš predivni lekoviti ruzmarin... Pošto je ovo začinski boks ove jeseni zasejan je peršunom lišćarom, a u nastavku sledi još novo veće proširenje setvene percelice... Došlo je u septembru 2024 do zamene drveta crepom te je i ambijent drugačiji... Sada je tu 2025 i naša mala topla lejica u kojoj je zasejan rani kupus ditmar... Itd…    

TREĆEG DANA DECEMBRA 2024…

    Oko 10 sati jutros u “Hirošimi” izmereno 10,5 stepeni u plusu, a tamo sam našišala makazama, onaj sav preostali celer lišćar te time nahranila svoje koke nosilje, koje su nam danas dakle podarile ono jedno dragoceno jaje, koje sam ja pronašla, te imala tu najveću čast da ga svečano pokupim sa gnezda i da im kažem - HVALA... Popodne u dvorište došla su dva mala mačeta, jedno je sivkasto i tigrasto, verovatno plašljivo, kad je pobeglo, a drugo malo crno belo, preslatko, radoznalo, hrabro bilo je zainteresovano da se sprijatelji sa kokama nosiljama, te se odmah došunjalo hitro do žice, a koke su se uplašile od tako malog mečenceta, a ono je pokušavalo zatim da se provuče majušnom glavom kroz one žičane kockice… Čitav dana odmaram, kuvam ručak, malo da odmenim majku, jer je ona kuvala ovih dana, te malo da odmorim mozak od knjige, od filozofije, te kuvam ćureća ćufteta sa makaronama, a posle ručak uspevam slatko da zaspim, u svojoj tišini, sat vremena sam bogme sebi pr...

NAŠE KOMPOSTIRANJE 2024…

    Sve ono što smo odlagali od 2023 godine da bi se dalje razlagalo do buđenja ranog proleća 2024, načeto je kao naša sazrela kamara komposta nakon zime, a negde sredinom meseca februara 2024… I odmah je započelo nasipanje setvenih parcela, površina, naše rasturanje komposta, kako napolju svih setvenih boksova i parcela, tikvišta, bundevišta, itd., isto tako i unutar “Hirošime”… Do kraja marta skoro sav kompost se već potrošio, ugradio, a onda se započinje sa deponovanjem novih količina kroz čitavu 2024, jer ja imam samo jedno veće mesto za kompostiranje, a ove godine najviše moguće prošireno i obuhvaćeno da bude jedno mesto, jedan kutak za to (i naravno dodajemo tokom čitave zime, non-stop, vanglicu po vanglicu kućnog otpada od hrane, sve do proleća 2025, jer nemamo gde bacati svoj drgoceni otpad, mada i to sveže sa vrha može da se ugradi u krtole, posebno u krompir, u spoljašnji vrt, itd.)... Ima mnogo ideja i načina kad se nešto ovakvo radi, kao što je “pravljenj...

9 APRIL 2025…

    Jutros u “Hirošimi” berem svoj metarski luk praziluk… Koke su danas ponovo dale nula komada jaja (dakle druga naša nula u mesecu aprilu što se tiče nosivosti jaja)… Mama je prva primetila još jutros i mnogo me obradovala dakle uz onaj jesenas pobodeni štapić nikao je moj beli krin (a ja sam sumnjala da će uopšte nići) onako skupo plaćen, na oko neugledan, a zasađen 21 oktobra 2024… Samo još u najvećoj kamenoj kocki nisu nikle kane ali te sam pelcere prošle jeseni dobila gratis tako da mislim da će i to da uspe… Za sada samo posmatram po etapama i fazama porast našeg belog ljiljana te ako se pokaže dobro moram na jesen kupiti još krinova čak i žuti... Procvetala je i naša domaća jagorčevina u crvenoj-bordo boji mada meni to vuče na neku ciklama boju... Vreme je da avlija evo još malo pa polovina aprila dobije svoj prolećni izgled jer iz zime smo ipak izašli, zašto samo sedeti zarobljen u nekoj zimi, daleko joj svaka kuća,   a tolerisali smo i trpeli sve...

U NAŠEM VRTU - 20 NOVEMBAR 2024…

  Danas neverovatno toplo, iako je bilo i takvih toplih dana baš uoči Aranđelovdana, čak i još toplijih godina, a nekako sve po 3 puta toplije jutros nego nekih prethodnih nam novembarskih dana… Malo posle 14 sati, tačnije u 14 sati i 25 minuta u ”Hirošimi” beše čak 16,7 stepeni, dakle idealno toplo, a vlaga 57%, a zahvaljujući toj današnjoj toploti čitav dan od prve užine, od 10 sati, pa negde do iza ručka, ispred 16 sati bio je divan radan dan, kao u svako naše rano proleće, kad se sve pokreće i kreće, kao u svaki drugi naš radni, a dobro učinkoviti dan, kada se radilo na još nekim detaljima ili sitnicma koje život znače čak i danas... No, postoji jedno nepogrešivo prirodno pravilo, uvek kad je tako napolju toplo, miriše na kišu, i zaista bila je kiša, nakon svega, nakon jednog veličanstvenog završetka svih radova na KOKO ŠINJCU. Jer, kiša ova zemlji suvoj i voćkama u dvorištu baš, baš treba. I danas dok hodam, a napravim najmanje 3200 koraka, imam utisak da hodam po kamenu...

17 APRIL 2025…

  Crvena salata u zoni drvare izgleda prekrasno... Danas je dakle dan kada treba da ispraznim svoje mini male rasadnike te da rasadim svo cveće koje sam iz svojih sakupljenih semenki uspešno odgajila čak i ove sezone sedme, u mnogo čemu jako preteške… I prvo se latim cveća nevena, one jedne uspele parcele u kojoj sam dobila svoje prekrasne sadnice… Prvo neven zasadim u “Hirošimi” između paradajza koji sam sadila sinoć, tj. juče... Kako izgledaju one biljke od juče još je teško išta reći, jer ne može ništa preko noći da se ispravi, niti pomeri, niti promeni, niti se čuda dešavaju preko noći na brzinu, ali biljkama je dato sve što im treba te sada one same uz pomoć sunca i ostalih faktora šta urade… U rasadniku gde je rastao neven ostavim pri vrhu najlona jednu liniju i tu će dakle rasti neven i cvetati i pevati i šaptati, te da ponovo prikupim semenke ionako se ne protežem u sadnji baš u svaki “nedostižni” kutak najlona, a volim kad u “Hirošimi” imam čak i cveća, kao d...