Dobro jutro, Vtlari!!!...
Vrtlar jeste opet tu, vazda tu, a samo da bi
udovoljio svojim biljkama, a ne samo samom sebi. Kad mnogo vrtlarite, onda dobijate
što više energije za neka druga, a višestruka postignuća, interesovanja. U
vrtlarenju dakle uvek se dobija, a dobija samo onaj vrtlar koji tako mnogo
eksperimentiše i pokušava, a možda dobija više samo onaj vrtlar koji se eto osmeli
da sve svoje male trudove nazove naprosto – igra...
U vrtlarstvu vredno je sejati samo ono što jeste
vredno ubiranja, branja i posmatranja. Svaka “greška” vrtlara svoga vodi ka
novom otkrovenju. Lično zadovovljstvo i sreća vrtlarenja vrednija je više od svakog
materijalnog blaga ili lažnog predizbornog obećanja...
Vrtlarstvo nas uči da vrednujemo i uvažavamo, cenimo
svaki živi organizam, čak i malog mrava, crva, pauka, skakavca, slepića, vrednu
pčelu, kišnu glistu, rovka, gusenicu, vašku, leptira, senicu, dživdžana, vranu,
svraku, bubamaru, puža, itd. Potrebno je da protekne baš mnogo vremena, a kad
vreme protekne, kad se vrtlar odmakne do plodova svoga mukotrpnog i teškog početka,
a najmanje 5 godina od svega, videće kako ga je vrtlarenje, baš kao i mene, spasilo
od preranog groba, od mnoštva idiota, parazita, trutova, alapača, te naučilo mnogo
čemu i to ponajviše istini, Životu…
Najveća sloboda stiče se u svom sopstvenom vrtlarenju,
a vrtlarenje i jeste satkano od mnoštva malih sitnih stvari koje svaki vrtlar dalje
nastoji da uradi najbolje što zna, ume i može. I vrtlarstvo će vam upravo pokazati
da nije “greška” tako silno voleti svoje biljke, čak isto onoliko koliko svako
najpre treba kao prvo da silno voli samoga sebe. Vrtlarenje, takođe, može
pronaći put do svačije duše, čak i do srca, a verovatno i do nečijeg mozga...
Svaki dan proveden u svom vrtu jeste lep dan, prekrasan
dan, ili kako bi Englezi kazali - “Such, a beautiful day”. A vrt nastaje od
samo jedne male semenke. Snagom svoga uma odlučite da dugo poživite u svom ovozemaljskom
rajskom vrtu, što kreativnije i smislenije, odkale vas niko nikad neće bičem
ili batinom izgoniti niti teško proklinjati, niti anatemisati, nito osuđivati…
Kad vrtlarim u svom rajskom vrtu ovde i sada na
mojom zemlji, pradedovskoj, kao peta generacija na istoj kapi zemlje, dotle
dosežem, a dalje ne znam, kad su došli
ko zna odakle ovde pre oko 250 leta, možda i pre 3 veka, baš ovde, te prosto
poželim da to bude po mojim malim, a ličnim načelima…
Najbolje živi samo
onaj vrtlar koji je živ. Težim da spremam i pripremam jela od svog povrća,
svog voća i mesa koje sama uzgajam. Iako još nisam savršeni vrtlar, ipak postižem
magnifique rezultate...
U vrtlarstvu ništa nije iznad Majke Prirode, niti
može tako ikad biti. Vrtlar koji želi da višestruko procveta, mora najpre gledati
i zriti u neke suštinske stvari, a počesto i na svoj osamljen način. Za vrtlarenje
jeste bitno biti individualista, autentični pojedinac…
I tako ja povazdan iz svoga malenoga vrta sakupljam
i berem ovih novembarskih hladnih mrazovitih dana, sve ove kapljice samozvane
mi mudrosti. I vrtlarim samo onako kako mi moja intuicija govori da nešto treba
raditi, pa čak i kad ništa ne treba dirati ili raditi. Moj vrt jeste moje malo zrnce
Prirode. Verujem da jedan vrtlar može promeniti čitav svet, za početak vrtlar prvo
menja svoj sopstveni lični svet...
Vrtlari su najstrpljiviji ljudi na planeti. U
vrtlarenju mom nema preteranih reagovanja, a dovoljni su mali sitni koraci, mali
podsticaji da bih vrtlarila na svoj mali način. Biti šutnut ili izopšten ili
prokažen, ili ostati zauvek bez posla,
dobiti večiti otkaz, ugroženost egzistencije, ugroženost života, i zaraditi
mesto penzije status večito nezaposlenog nepoželjnog, marginalizovanog lica,
bio je dakle u mom slučaju nikad veće prokletstvo, samo dobar povod za
samoubistvo, a onda nikad veći unutrašnji blagosvlov, nikad veća unutrašnja sreća,
što sam sve lepo shvatila tek danas 2024, sa distancom od čak 23 godina, a sve
same traumatične činjenice, potresi, užasi, zahvaljujući kojima sam eto postala
samozvani vrtlar, pošto ja ništa u životu nisam osim ono čime se sama nazovem
javno…
I tako svom vrtu dajem jako malo, a od njega dobijam
čak previše. U vrtlarstvu sam otkrila svoje najveće radosti življenja. A vrtlar
je upravo svaki onaj što sam uzgaja ili proizvodi svoju hranu, svoj hleb nasušni...
Kao samozvani vrtlar dalje, eto ja se svaki svoj dan
usavršavam u nečemu, a najviše u ničemu, a ako se usavršavam dakle, onda to teče
i protiče kao nezaustavljiva voda, a kroz sve ove moje višegodišnje vrtlarske
male prakse i živa iskustva.Vrtlar je samo onaj ko vrtlari u svom vrtu, i to,
kako bih kazala u duhu svog malog vrtlarskog molitvenika: svim svojim srcem, svom
svojom dušom, svom svojom mišlju, svom svojom pameću ili svim svojim ludilom, povazadan.
Vrtlarstvo nije hermetički zatvoreno (mada vrtlar kao ja to ipak jeste), i ne
sme biti zatrovano hemijskim pesticidima i herbicidima...
Jedino opraštam svim svojim malim “štetočinama” u ovom
svom malom vrtu, bašti, tako što ih pretvaram sve u svoje najodanije saveznike.
Nekima neću oprostiti nikad, a onima izvan moga vrta, izvan moga srca. Takođe,
neću im nmnogo štošta nikad zaboraviti, dok sam živa…
Najviše prodišem kad pišem o svom vrtlarstvu ili kad
vrtlarim igrajući se, a pošto je sada vreme povlačenja od svih radova, onda pišem
novembarske crtice, iako nisam pisac, onako samozvano ponovo, kao da je samo Piscima
dato pravo da pišu. Kod mene nema mnogo opcija u životu: ili si samozvanac ili samostalac
Vesna…
Skoro svaki dan u svom vrtu razotkrivam nešto novo,
ponovo, a vrtlarenje mi omogućava ili omogućuje da baš mnogo uživam, da dosta
toga postignem pročitam, skuvam, počistim, sredim, te nije sve u životu jednog vrtlara
vrtlariti samo. I samozvano smem da se nazovem uspešno u svemu ovome što radim,
ili u čemu se sve igram...
Najviše vremena želim da posvetim svom vrtu psebeno kad
se probudi večito nezalazno proleće u meni, proleće u Prirodi, kad ima dosta osunčanih
sati. Priču o svom malom rajskom vrtu pričam na jedan svoj mali način.
Birajući svoj lični put, vazda bolan, trnovit, bodljikav – hodam stazom oštrom,
kamenitom, a stazom svoga malog vrtlarenja...
U vrtlarenju najvažnije jeste postići uravnoteženost
ili izbalansiranost baš svega. Moje utrošeno vreme u vrtu nije straćeno, nije
zalud potrošeno, jer sam tu ugradila mnoštvo najbolje verzije sebe, jer sam uradila
i radila jedino ono što tako jako volim – Život...
Vrtlar mora biti počesto mnogo savijen u svom vrtu, u
svom požrtvovanom radu, ali on i tako savijen nikad nije slomljen čovek. O meni
kao vrtlaru najviše danas govori samo ono šta i kako uzgajam, a uzgajam svoje nasušne
biljke, hranu. Vrtlarenje me je dakle zauvek oslobodilo svih ološa, i drugih patuljaka,
patrljaka, rasteretilo od svega, posebno od tog ispraznog sveta ili potrošačkog
društva, zatrovanog mentaliteta, koje služi i dakle postoji samo da bi ljude
poput mene slomilo...
Višegodišnje vratlarsko moje iskustvo pomoglo mi je
da steknem svoj mali lični dar, ne sme čovek kao ja da poseduje neke veće darove,
jer oni su rezervisani za podobne, a smatram tek talenat dobrog rasuđivanja…
Dok vrtlarim sve u meni se veseli, raduje, razvija,
razlistava, raste, buja, cveta, plodonosi, a verovatno samo zato što eto vrtlarim
u skladu sa načelima same Majke Prirode. I nikad nije kasno da čovek iskaže
svoj mali vrtlarski dar ili veštinu...
Veliki vrtlari rađaju se iz malog zasejanog svog
prvog semena. Najsrećnija ili jedino srećna sam u svom malom vrtu, kao unutar svoje
duše, u kome živim kao samozvani pesnik vrtlar…
Ako svojim biljkama ne dopustite da nesmetano i nesputano
rastu, one će uvenuti. Biljka ne podnosi tiraniju, ni tirane. Remek-dela u mom
vrtu jesu svi oni ubrani plodovi, od najsitnijeg do najkrupnijeg…
Ja sam dakle
vrtlar samozvani ili vrtlar laik, čovek jako tvrdoglavih principa, ali
prvenstveno žena nežne ruke i dodira, što moje biljke dobro znaju od 2019
godine...
I na kraju, vrtlar nikad nema vremena za dosadu ili
za banalne ofucane razgovre sa torokušama oba pola…
Itd…
Коментари
Постави коментар