U malom telu inteligentne pčele nalazi se “plemenito
srce”, piše u svojoj knjizi “Život pčela” Moris Meterlink, pa dalje otkriva šta
sve pčele ostave, a pre nego osnuju novu naseobinu: ”… napustile su i malo manje
od (60) kilograma meda, što je (12) puta više od ukupne težine celokupne zajednice,
a (60) hiljada puta više od težine svake pčele, što bi za čoveka predstavljalo
(42) hiljade tona namirnica”, itd…
I šta na kraju pčela ima u novoj naseobini, Moris
Meterlink pojašnjava: ”… u novom boravištu, nemaju ništa, ni kapljice meda, ni
traga od voska, nikakvog putokaza, ni oslonca… (Pčela) ne zna za beskorisno jadikovanje…
ne prepušta mu se. Njena predanost poslu… veća je nego ikada… ostatak pčela… ispituju
novo boravište i otpočinju na njemu neophodne radove… urednost pčela (se)
graniči sa manijom… jedino su trutovi nepopravljivo nemarni i bestidno
prekrivaju izmetom delove saća u kojima se kreću pa su radilice primorane da za
njim neprekidno čiste… (Pčele) počinju brižljivo da oblepljuju donje delove
zajedničkog boravišta… Na ulazu postavljaju stražu…”.
Roj je dakle na posve jednostavan način napustio
“negostoljubivo sklonište” i krenuo nešto dalje, a kako bi potražio “bolju
sreću”...
I šta dalje čini ta skupina malenih nezavisniih
inteligencija, Moris Meterlink kaže: ”Tako će za manje od jedne sedmice dobiti
boravište jednako raskošno i solidno sagrađeno kao ono koje su upravo
napustile, dok bi im, da su bile prepuštene samo svome radu, trebalo (2-3)
meseca da izgrade isto obilje magacina i stanova od belog voska”…
Pčela je okrenuta ka izvoru svetlosti, a stvorena je
da proživi u posve “ravnodušnoj i nesvesnoj prirodi, a ne pored jednog
izuzetnog bića koje remeti oko nje najstalnije zakone i stvari gorostasne i neshvatljive
pojave”…
Šta će Moris Meterlink u svojoj apologiji i odbrani pčela,
još napisati i pitati: ”… zar nije neophodno da jedno biće bude inteligentno da
bi bilo sposobno i za tako velike ludosti?... A ovde je strast pčela toliko
plemenita da joj se mogu oprostiti sva posrtanja inteligencije. Ono što ih gura
u tu nepromišljenost nije životinjska proždrljivost za medom… (po 30 puta za
jedan sat ili 60 minuta pčela se vrati u berbu cveća)… revnost da se donese što
je moguće više dobara u dom svojih sestara i budućnosti”…
Pčela je jako ravnodušna prema smrti, kao i prema svim
nesrećama koje mogu da zadese njihove pčele drugarice, pa ipak ima razlike u
ponašanju pčela unutar i izvan košnice, ima dvojakosti: ”Unutar zidova košnice
sve se vole i međusobno pomažu. Slažu se i žive u potpunom skladu… Izvan zidova
košnice kao da se više ne poznaju… smrt koja se širi oko njih nimalo (ih) ne
uzrujava, niti imaju i najmanje solidarnosti ili sažaljenja… pčela ne zna šta
je strah i ništa na svetu je ne može zastrašiti osim dima… sklanja se pred onim
što je uznemirava, pretvara se da ne primećuje sve što je se neposredno ne
tiče… krije se… toliko sigurno u sebe da i ne pomišlja da se dokazuje. Ona će
zaobići nekog ko joj preti, ali nikada neće pobeći… Nasrnuće... na svako žio
biće - mrava, lava ili čoveka - koje se usudi da oskrnavi svetinju njenog
svoda… Pčele vole ono što je ispred njih (ljubav prema budućnosti), a mi (ljudi) volimo naročito ono što je oko
nas…”.
Pčele komuniciraju jedna sa drugom i jedna između druge,
te tako slično nama ljudima i pčele
imaju veliku sposobnost da se izraze, da iskažu svoje misli i svoja osećanja, a
komuniciraju preko “taktilnog jezika ili magnetske intuicije”… Centar tog jezika
nalazi se u pčelinjm “zagonetnim antenama”, koje vibriraju i podrhtavaju te tako
pomoću njih pčela odgoneta tamu košnice, itd... Radilica ima 12 hiljada
“taktilnih dlačica” i 5 hiljada “šupljina za mirisanje”…
Moris Meterlink ispisuje istinu o pčelama, i to bez
bilo kakvog šminkanja i ulepšavanja, pa bez doterivanja kaže: ”… obeležene
pčele (se) često vraćaju same… I kod njih postoji razlika u karakterima… dešava
(se) da se pčela kojoj se sudbina nasmešila vrati na med u pratnji (2 ili 3)
svoje saradnice… primetio sam da je u proseku (4) puta od (10) jedna pčela
dovodila nekoliko drugih… komunikacija između pčela… (je) dovoljno česta”…
Svaka pčela koja ima krila, zna: ”… svi putevi su
joj otvoreni”… Moris Meterlink dalje trvdi da među pčelama postoje odnosi i oni
su duhovni: ”… nikada nećete videti jednu pčelu da sakuplja ili meša polen
različitih boja ili vrsta… radilice (se) raspoređuju po cveću srazmerno broju
biljaka iste vrste i istovremeno njihovoj medonosnosti… one svakog dana
procenjuju, gde je tečna poslastica najboljeg kvaliteta, pa baš nju sabiraju”…
Alhemičarsku tajnu pretvaranja meda u vosak teško da
možemo otkriti: ”… posle (18 do 24) sata čekanja, na temperaturi toliko visokoj da bi se poverovalo da usred
košnice tinja plamen, pojavljuju (se) bele, providne ljuspice iz (4) mala
otvora, poput džepova, smeštena sa obe strane pčelinjeg zatka… Jedna od njih… (se)
izdavaja iz gomile i žurno penje… sve do svoda, za koji se čvrsto priljubljuje.
Tada dohvata nogama i ustima jednu od (8) pločica sa svog stomaka… pričvršćuje
je za svod kupole… ovde (je) reč o obrnutoj gradnji koja se spušta s visine… naglo…
(se) povlači… i gubi u gomili… zatim druga pčela je smenjuje… dodaje svoj doprinos…
potom se smenjuje treća, četvrta, peta… svaka dajući svoj doprinos zajedničkom trudu”…
Sada je red da se izdvoji jedna pčela, a to je
radilica skulptorka. Ove pčele ne proizvode vosak, ali se zadovoljavaju svojim
ulogama i one sada kreću da “obrađuju material kojim ih snadbevaju druge
pčele”… Sve radnje unutar košnice jesu i
moraju biti zajedničke, ali su i bezimene, i one su zapravo sestrinske. Jedna
za jednom smenjuju se pčele skulptorke, smenjuju se pčele koje su nepogrešive,
mada i “one ponekad prave veoma ozbiljne greške”, tako što recimo umeju da
“ostave preširok ili preuzak prostor između saća”…
Unutar košnice pčele izrađuju čak 4 vrste ćelija: matičnjake,
velike ćelije u kojima se odgajaju trutovi, male ćelije koje su kolevke za
radilice, ali i služe za magacin. One “zauzimaju skoro (8/10) ukupne sagrađene
površine saća… one grade izvestan broj prelaznih ćelija”… Nastaje šestougaonik,
koji kako Moris Meterlink piše “nije
rezultat mehaničke nužnosti, već… se istinski nalazi u planu, u iskustvu, u
inteligenciji i volji pčela”… Pčela takođe ruši, da bi opet i opet, a iznova
nešto sagradila. Ume pčela da razgradi sve ono što joj se učini da nije dobro i
da opet sagradi to isto, ali pravilnije i tako sve to “podrazumeva neobičnu
podvojenost slepog nagona za gradnjom”…
Pčele danonoćno rade da izgrade svoje izvanredno
remek-delo, to predivno “voštano delo”, a grade ga jako brzo, a kad se već
završe prvi stanovi, pčela matica ih zaposedne sa svojim čuvarkama, sa svojom
vernom svitom, sa svim svojim služavkama, čuvarkama i savetnicama, a kada se matica nađe na
povoljno mestu, šta radi: ”… ona izboči leđa, povije se i završetak svog
vretenastog tela ubaci u jednu od tih netakunutih ćelija… radilice uvek
izbegavaju da okrenu leđa matici… prema njoj (su) neizostavno okrenute očima i antenama,
a pred njom se kreću unatraške… plavičasto jajašce koje je matica upravo položila…
(matica nosi jaja od tog časa, pa sve do prvih dana hladne jeseni)… nosi ih i
dok je hrane (najčistijim medom) i dok spava – ako uopšte spava dok nosi
(plavičasta jajašca)… kad stigne do te neplodne zone (ćelije za trutove), matica
tu NERADO položi nekoliko jajašaca”…
Kako tretiraju maticu i kako je hrane, Moris Meterlink piše: ”Hrane je, kao kakvo
dete… u košnici se zaista suočavamo s jednim od najtužnijih prizora koje možemo
videti… reč (je) o jednom obliku neumoljive sile koja i nama uzdiže živost i
koja nas proždire… Tako će biti uvek, sve dok ne znamo njenu tajnu (prirode), ili
dok ne saznamo da li je uopšte ima… Pre nego što se na prirodu požalimo ili je
osudimo, ispravno bi bilo da je do kraja ispitamo”…
Šta matica najviše voli: ”… da leže jajašca u malim
ćelijama i da takve neprekidno traži… Potrebno je, dakle, da matica, dok nosi
jaja, poseduje sposobnost da prepozna ili da sama uslovi pol jajašca koje
polaže i da ga spusti u odgovarajuću ćeliju nad kojom čučne. Retko joj se desi
da se prevari. Kako to uspeva?... Zna se da lažna matica nije uopšte neplodna,
ali da može da nosi samo jaja iz kojih se legu mužjaci. Tek posle oplodnje
tokom svadbenog leta ona stvara, po svom izboru, radilice ili trutove. Posle
svadbenog leta, ona je u apsolutnom posedu sve do svoje smrti, spermatozoida
koje je istrgla svome nesrećnom ljubavniku”…
Po dr Lejkartu tih spermatozoida ima 25 miliona, a evo i gde ih pčela sačuva: ”… čuvani su
živi u jednoj posebnoj žlezdi smeštenoj ispod jajnika, na ulazu u zajednički
jajovod, a koja se zove SPERMOTEKA… uzak otvor malih ćelija saća i način na
koji oblik tog otvora primorava maticu da se povije i čučne, vrši na spermoteku
određeni pritisak usled koga spermatozoidi štrcnu i oplode jajašca u prolazu… Drugi
pak smatraju da matica sama upravlja mišićima koji otvaraju ili zatvaraju
spermoteku prema materičnom kanalu”…
I na kraju sam Moris Meterlink nam priznaje da on lično više
voli da podrži ovu drugu pretpostavku…
Коментари
Постави коментар