Šta sve možemo doznati o pčelama heroinama i čednim
radilicama, ako pročitamo knjigu Moris Meterlinka “Život pčela” (ili “La Vie
des abeilles”)…
Odgovori na neke zapitanosti kriju se još na samom
ulazu u košnicu, dakle na letu košnice, na onom otvoru kroz koji pčele ulaze u
svoje košnice, ali i odakle hitro poleću iz mrkle tame košnice na svetlost
plavetnila koja ih mami…
Ova knjiga, zapravo Meterlinkov je rad i predstvalja
vrstu njegove opservacije i sabiranje stručnog iskustva koje je sabirao dobrih 20
godina, i nije reč o pukom priručniku o apikulturi ili načinu na koji pčele treba
uzgajati...
O čemu je zapravo reč, sam Meterlink piše, pa kaže: ”Ovde
nije reč ni o naučnoj monografiji… niti o zbirci ogleda ili novih otkrića…
želim da govorim o Ronsarovim ‘plavim zujalicama’… o jednom predmetu koji
poznajemo i volimo. Ne želim da ulepšavam istinu (o medonosnim pčelama)…ja sam
već odavno prestao da u tom svetu tražim čudo (čudo u košnici dakle možda i ne
postoji!)… Ne treba nipošto da se trudimo da veličinu života tražimo u neizvesnostima.
Sve veoma izvesne stvari veoma su velike i mi do sada nijednu nismo ispitali do
kraja”…
Dakle ovom knjigom ili kroz ovu knjigu Meterlink
želi da nam iznese skoro sve što je lično proveravao, a tačno i živahno da nam daruje,
kroz činjenice, kao veliki apidolog, a onda da svakoj činjenici doda i svoje
slobodnije razmišljanje, sa više harmonije i znalačkog takta, što se neće
videti u vodičima za pčele, pa čak ni u priručnicima i naučnim monografijama
(vreme u kome je živeo Meterlink jeste ono od 1862 kad je rođen, pa sve do 1949
kada je umro)…
Šta će dobiti onaj ko pročita ovu Meterlinkovu
knjigu, sam pisac veli: ”Ko bude pročitao ovu knjigu neće biti u stanju da vidi
košnicu, ali će spoznati malo bliže sve ono izvesno, neobično, duboko, i
intimno što znamo o njenim stanovnicama… Preći ću ćutke preko svih onih tradicionalnih
zabluda, od kojih je još uvek sazidana… bajka o pčelaru. Kad god naiđem na
sumnju, neslaganje, hipoteze, kada se sretnem sa nepoznatim, priznaću to
iskreno… ne znamo ništa određeno o mitskim Aristejevim kćerima… (Čovek) sve vše
uviđa da ne poznaje dubine njihovog realnog života”…
Da li je iko napisao sličan rad ovom Meterlinkovom,
a na temu pčela, pre njega, odgovara i kaže sam Meterlink: ”… budući da verujem
da sam pročitao gotovo sve što je o njima (dakle pčelama) napisano… nisam naišao
gotovo ni na šta sličnog žanra osim odlomaka”…
Šta je pčela za Meterlinka: ”To čudno malo biće koje
živi u društvu, po složenim zakonima, i koje u tami čini prave podvige, privlačilo
je čovekovu pažnju od samih početaka”…
Pčele su proučavali mnogi, još od Aristotela, Katona,
Varona, Plinija, Kolimela, Paladija, Aristomaha (filozof koji je čak 58 godina
posmatrao pčele), Divljaka Filiska sa ostrva Tasos, koji živi na pustim mestima
da bi samo mogao da posmatra i gleda pčele…
No, o istorijskom početku proučavanja pčela,
Meterlink dalje piše ovako, pa kaže: ”Istorija pčele počinje tek u XVII veku,
sa otkrićem velikog holandskog naučnika Svamerdama... pre (njega) jedan flamanski
naturalista (prirodnjak) Klucije, izneo je neke veoma značajne istine… da je
matica jedina majka čitave svoje populacije i da poseduje osobine oba pola, ali
te tvrdnje nije i dokazao”… Zapravo, Svamerdam je pronašao mikroskop, a zatim je osmislio “metodu konzerviranja
ubrizgavanjem”, prvi je uspeo da izvrši seciranje pčele, a tada je otkio
jajnike i jajovod kod pčele, pa tako definitivno pokazao kog pola je matica,
jer se do tada smatralo da je matica mužjak!... Ovaj naučnik napravio je prve
crteže košnica i dao preseke koji su ostali
savršeni... Bio je ovo naučnik koji je živeo u vrenju prenagužvanog Amsterdama,
mnogo čeznuo za seoskim idiličnim životom, pa umire sa 43 godine života do
velikog rada i iscrpljenosti. Ostao je zapamćen po stilu rada, koji je napisao
sa dosta pobožnom notom, a sve je pripisao zasluzi Tvorca u svom delu “Biblija
prirode”... Tek posle 100 godina, a nakon njega dr Burhav u Lajdenu 1737
objavljuje prevod ovog rada sa holandskog na latinski…
Nakon ovoga pojavio se Reomir koji izvodi nekoliko
eksperimenta, nad pčelama u svom vrtu u Šarantonu i piše delo posvećeno pčelama
pod nazivom “Memoari koji treba da posluže za istoriju insekata”… Šta je sve
uspeo Reomir, piše Meterlink: ”… naročito (se) potrudio da sruši brojne ukorenjene
zablude… razjasnio je donekle nastajanje roja, politiku uređenja društva s maticama…
otkrio je veći broj teško dostpunih istina”… Šta sve dugujem Reomiru: ”... ideju
o staklenim košnicama, koje su… potpuno ogolile privatni život tih neobuzdanih radnica
koje započinju svoje delo pod zaslepljujućom sunčevom svetlošću, ali ga krunišu
tek u tami”…
Meterlink nam dalje navodi još neke bitne radove: ”…
radove Šarla Bonea i Širaha (koji je rešio zagonetku o jajima iz kojih se legu
matice)… I tako stiže Meterlink do
Fransoa Ibera – “učitelja… današnje nauke o pčelarstvu. Iber se rodio u Ženevi
1750… i u ranoj mladosti je oslepeo… uz pomoć svog pronicljivog i odanog sluge
Fransoa Birnana posvetio (je) čitav svoj život proučavanju pčela…(čovek) koji
je mogao da vidi samo nematerijalnu svetlost, a svojim duhom je vodio ruke i poglede
drugog, koji je uživao u stvarnoj svetlosti… (onaj) koji… nikada nije vlastitim
očima video saće meda… uspeo (je) da dokuči najdublje tajne genija koji je sagradio
tu njemu nevidljivu tablu saća, kao da je hteo da nas poduči da ne postoji
stanje u kome bismo morali odustati od nade i od traženja istine”…
Šta nauka o apikulturi uopšte ne duguje Iberu,
Meterlink tvrdi: ”…Njegovo delo ‘Nova opažanja o pčelama’ (1789, u vidu pisama
Šarlu Boneu)…(jer) nalazimo tu i neke zablude, neke nepotpune istine… mnogo je
(tom knjigom) dobila mikrografija praktično gajenje pčela, postupanje sa maticama, itd.”…
Zatim su došla jako važna otkrića sveštenika Đerzona
u Karlmarku, u Šleziji: ”… otkiva partenogenezu, (tj.) devičansko razmnožavanje
matice, i smišlja prvu košnicu s pokretnim ramovima…Tu košnicu… maestralno je
usavršio Langstrot pokretnim ramom za saće… koji se rasprostranio u Americi… Da
bi poštedeo pčele izrade voska i gradnje magacina… Mering je došao na ideju da im
ponudi ramove od veštačkog saća, već započete, koje su one odmah prihvatile i
prilagodile svojim potrebama. Major Hruška pronalazi vršaljku za med… Za samo
nekoliko godina prekinulo se sa… zastarelim pčelarstvom”…
Šta se desilo nakon svega toga: ”Od tada se prestaje
s beskorisnim uništavanjem najprisnijih košnica i mučnom obrnutom selekcijom…
Čovek postaje istinski gospodar pčela… upravlja svime a da ne izdaje naređenja,
slušaju ga, ali ga ne priznaju… On sada ispravlja nepravde koje donosi godina…
Podstiče ili smanjuje rađanje… reguliše matičnu plodnost. Skida (maticu) sa prestola
i zamenjuje drugom… mirno prodire u tajnu svetih odaja, u svu prepredenu i dalekosežnu
politiku što se kroji u tim prostorijama ženskog i vladarskog klana. Pet od
šest puta zaredom lišava te vredne monahinje bogatog manastira plodova njihovog
rada... On ih primorava da smanje preteran broj trutova, ljubavnika koji
iščekuju rođenje mladih matica… čovek sa njima radi šta hoće i postiže željene
rezultate, pod uslovom da svoj zahtev potčini njihovim vrlinama i zakonima…”.
Meterlink je sagledavao pčele vlastitim, dakle sopstvenim
očima, a posmatrao je pčele u svom pčelinjaku, u mestu u kome je zavoleo pčele,
u selu zelandske Flandrije, u primorskoj regiji na samom jugozapadu Nizozemske
(tj. Holandije), tamo gde je živeo povučenim životom, odakle nam daje kroz ovu
knjigu čiste obrise i skladne slike predela, u svom predivnom utočištu, gde je
u svoj svojoj jednostavnosti postavio jako interesantna pitanja (a pitao je
samu Prirodu) i gde je upoznao njene zakone i istinite principe... Bilo je to u
pčelinjaku u jednom lepom vrtu od 12 košnica, napravljenih od slame, obojenih u
jarkoružičaste, svetložute i nežnoplave boje. Meterlink je našao da je plava omiljena boja pčela,
pre nego je to u svojim eksperimentima otkrio ser Džon Lobok... Bila je to
Meterlinkova pčelinja škola, u kojoj je naučio kako se organizuje život, kako
se savesno i nesebično ostaje naklonjen i privržen radu, ali i koliko jeste
korisno imati radni elan, itd…
A te hrabre pčele radilice naučile su ga još i ovo: ”…poučavale
(su) kako uživati u pomalo haotičnom ukusu besposlice”…
Svakog proleća probudi se košnica, a zatim se odvijaju
unutar iste pčelinji najznačajniji događaji, od aprila, pa sve do konca
septembra: ”rojenje, odlazak, osnivanje nove naseobine, rađanje, borba i svadbeni let mladih matica, ubijanje
trutova i ponovni povratak zimskog sna”…
Meterlink nam otrkiva tajne pčelinjeg medonosnog
društva i medonosnog doma, a dom ili košnicu čini majka-matica i hiljade pčela radilica,
koje su bespolne, nepotpune i neplodne ženke, i još stotone trutova mužjaka, od
kojih je samo jedan veliki nesrećnik i izabrani ženik buduće vladarke majke-matice,
koju radilice odaberu tek pošto iz košnice sa rojem ode stara vladarka matica,
itd…
Mnoge legende i sujeverje plašile su pčelare da
otvore košnice, pa se smatralo da je otvoriti košnicu isto što i otvoriti
grobnicu, pa se svemu davao nemi preteći šmek mističnoga, i govorilo se o
nekakvog gubitku da će ih snaći, a onda su sunčeve kćeri i pčele počele da bodu
svojim otrovnim žaokama i da brane svoje medonosne riznice i skladišta. Jedno
bilo je izvesno: košnica mora da se otvori sa velikom marljivošću, a onaj ko
otvara košnicu treba da poštuje pčelinji karakter, kao i njihove običaje, u suprotnom
košnica može da postane leglo posve besno i užareno kao grm… Košnicom se mora
upravljati bezbedno i rukovati obazrivo...
Meterlink piše: ”Dovoljno je malo dima, mnogo hladnokrvnosti
i blagosti, i dobro naoružane radilice će dopustiti da budu orobljene i ne pomislivši da puste svoju žaoku. One ne
prepoznaju svog gospodara… ne boje se čoveka, već usled mirisa dima… ne
zamišljaju nekakav napad ni velikog
neprijatelja od koga bi bilo moguće braniti se, već prirodnu silu ili
katastrofu kojoj je bolje pokoriti se… one žele da spasu bar budućnost i bacaju
se na zalihe meda da bi iz njih iscrpele i sakrile u sebe što više onoga od
čega će moći osnovati na drugom mestu… novu naseobinu, ako stara bude razorena
ili ukoliko budu prisiljena da je napuste”…
Meterlink je pčele posmatrao jako naučno, te dalje
trvdi da i kad laiku se učini da pčele deluju jako neaktivno, one zapravo
aktivno rade i ta njihova aktivnost je višestruka: ”… svaka od tih malih
bubica, skoro nepomična, radi bez odmora i svaka vrši drugačiji zadatak. Nijedna
od njih ne zna za predah, a one… koje
izgledaju najuspavanije… imaju najtajanstveniji i najnaporniji zadataka - da
luče i oblikuju vosak”…
Šta je pčela: ”… u još većoj meri nego mrav, (pčela je)
biće gomile. Ona može živeti samo u gomili. Kad izlazi iz košnice… Zaranja
nakratko u prostor pun cveća… ali smrt joj preti ako se u redovnim vremenskim
razmacima ne vrati da udahne blizinu mnoštva… Ako je izolovana, iako snadbevena
obiljem hrane i u najpovoljnijoj temperaturi, ona će posle nekoliko dana
uginuti, ne od gladi ili studeni, već od samoće… U košnici jedinka je
beznačajna… ona je samo ravnodušan trenutak vremena, krilati organ vrste. Ceo
njen život predstavlja potpuno žrtvovanje bezbrojnom i neprekidnom biću čiji je
ona deo… Na dnu lestvice, ona radi sama i žvi u bedi, često čak i ne vidi svoje
potomstvo (prozope, kolete itd.); a ponekad živi u suženom krugu jednogodišnje
porodice koju osniva (bumbari). Ona zatim stvara privremene grupacije (panurge,
dazipode, halikte itd.), da bi najzad postepeno stigla do društva, skoro savršenog
ali NEMILOSRDNOG… u kome je jedinka potpuno apsorbovana zajednicom i gde se
zajednica takođe redovno žrtvuje u ime apstraktne i besmrtne naseobine budućnosti”…
Šta je Meterlink još uočio: ”Čovek poseduje sposobnost
da se ne podređuje zakonima prirode, kao i da razlikuje da li greši ili je u
pravu kada se koristi tom sposobnošću… u evoluciji opnokrilaca koji su, sa
stanovišta inteligencije, odmah posle čoveka, najpovlašćeniji stanovnici na
ovoj zemlji, ta volja izgleda veoma uočljiva… ona tu teži poboljšanju vrste, ali
i to istovremeno pokazuje da ona to poboljšanje ne želi ili da ga može postići
jedino na uštrb slobode, prava i sreće svojstvene svakoj jedinki… pojedinačni
život svakog od njegovih članova se sve više ograničava i sužava… žrtvovanja
ličnog interesa opštem… svako (se) odrekne poroka koji predstavljaju činove nezavisnosti…
bumbari, koji su još uvek slični našim ljudožderima. Odrasle radilice
neprekidno zvrje oko jaja ne bi li ih pojele i majka je primorana da ih žestoko
brani… svako, pošto se oslobodi najopasnijih poroka, usvoji izvestan broj
vrlina, čije sticanje je postepeno i sve mukotrpnije. Radilice bumbara… ne
pomišljaju da se odreknu ljubavnog čina, dok naša domaća pčela živi u potpunoj
čednosti… one (se) odriču u zamenu za blagostanje, sigurnost, za arhitektonsku,
ekonomsku, političku savršenost košnice…”.
Коментари
Постави коментар