Zbogom junu 2025 i mnogo ti hvala, jer si nas ipak nahranio
obilato u svemu, posebno u luku, krastavcima, paprikama, kupusu, krompiru, jajima, pilećem mesu, itd...
Koke su do ručka podarile 7 komada jaja (isto koliko
i prekuče), a ukupno preko 190 komada snele do danas samo u junu 2025…
Na sve strane ljudi se žale, inače tako je baš svake
setvene godine, te jauču kako je sve loše, ali nije. Unutar “Hirošime” je recimo
baš dosta dobro, neki drugačiji zeleni svet, sve je dosta povoljno, rodno, a žetva
dobra uprkos sitnim malim “napadima” smrdibubica...
I dok oko mene ljudi jauču i kukaju - ja se očekivano
samo smeškam jer svaki dan uberem vrtlarsku košaricu po košaricu prvih jutarnjih
plodova kojima sam podmirena najmanje po 24 h, a ubrzo i više od toga…
Kako god u košarici velikoj moji plodovi samo izgledali
sitno na tanjiru na punom astalu oni izgledaju prekrasno, a nakon svakog ručka
tanjiri sa salatom ostanu prazni...
Jutros berem krastavce, paradajz, 2 čerija...
Na listu koprive gle - meditira jedna buba Zlata. I ostavljam
je tako netaknutu (takvoj lepoti nije mesto u tegli) i vrlo sam joj zahvalna za
ovaj susret jer dugo se nismo srele oči u oči moja korisna saveznica buba Zlata
i ja...
Glavice ranog kupusa ditmar drže se dobro mada “napadnute”
liske dajem ćuranima i kokama nosiljama tako da ću imati nešto svog kupusa čak
i za ostavljanje u zamrzivač. Ali, čim je sve naše neprskano i prirodno ovakvi
su prizori rado viđeni i to nije ništa, jer to je posve sve normalno te sa tim nauči
čovek posle 7 setvenih sezona da lepo živi da se i sa lisnim vaškicama i gusenicma
saživi...
Sad zamisite koliko tretiraju svaku glavicu kupusa
da bude onako glatka, sjajna, plastična, veštačka, hemijska da ništa neće da je
živo gricne…
Ono najlepše što težim da ispričam jeste jutarnji zuj
koji nikad nisam za ovih 7 setvenih godina zatekla u “Hirošimi”. Na sve strane kao
u košnici gle - zuje i lete pčele – kao lude navalile na žute cvetove hokaido
bundeve, na krastavce (jedna pčela izvodi ples na listu krastvaca), na paradajz.
I neverovatno koliko ih je tu u prvom jutarnjem času. Ali, hvala im što su
došle, jer mudre prepoznaju zdravu sredinu “Hirošimu” za sakupljanje polena i ostalog
šta im odatle treba, a ovde se neće otrovati ničim...
Ali, neveni i suncokreti snose teret invazije smrdibuba
te da nisu oni tu smrdibube bi bile svuda po povrću, po paradajzu. Mada ima samo
po neka smrdibubica na paradajzu, no majka i ja u teglu sve kupimo i čistimo naše
liske a smrdibude odmah osuđujemo na pakao. Jedino je gusenicu teško uočiti a smrdibube
su jako uočljive bez brige i kad smrde i kad ne smrde nekako baš upadaju u oči
- kao ono kad se kaže – ističu se...
U “Hirošimi” suncokreti su upijači prevelikog
zračenja, vrsta kišobrana ili suncobrana te su izložili svoj najlepši vrh suncu
i propali sagoreli a lišće koje im je takođe sagorelo zaštitilo je sve ispod
njih dole što niže raste...
Na 37 u plusu beremo sve (a unutra sveže, hladno, prijatno,
lako se diše među šumom biljaka), a najniža jutarnja T jutros bila je 13 stepni
dakle nešto svežije jutro (pre dva dana najniža jutarnja bile je 18 stepeni),
pa iako je vrelo u “Hirošimi” bije svežina hladovina, prijatnost, jer tu je šuma
biljaka i dobra mreža…
Jutros na treći dan ponovo je na 2 sata uključen naš
sistem kap po kap, ja ga zovem naš sistem spasko, te održavamo neumorne sve
jako svežim i živim a dobro zalivenim – kakvo neopisivo olakšanje...
Sledeće najlepše moje jeste to što je moja setva i rasada
čili papričica ipak uspela – koliko im je dugo svega trebalo - jer već imam
prve otrebljene i vidne plodove čili, pa neka su sitni, a nisu, mada čili i treba
da bude nešto sitnija papričica…
Onda otkrijem da su mi 4 ekološka čerija smrdibubice
načele i dobro se njima slade. Ali, 4 komada uzeti na 40 ili mnogo više koliko
treba da naberem nije ništa – dakle samo neznatna trunka...
Itd…
Коментари
Постави коментар