Jutros na Mratindan 2024 napolju beše vrlo jak i “opasan”
mraz vele, ali meni moja “Hirošima “ svaki božji dan oko 10 sati pokaže neku
lepšu, a drugačiju činjeničnu sliku...
Jutros u ”Hirošimi” jako toplo čak 8,3 u 10 sati 3
minuta (duplo toplije nego juče), a onda za koji minut već je izašlo na 9
stepeni u plusu pre pola 11…
Merač je pokazao da u “Hirošimi” tokom prethodne noći
nije bilo prejakog, čak ni jakog mraza, još ništa tu nije zaledilo, a imam pune
balone tečnosti na čuvanju, te još stoji dakle stara vrednost na meraču od onih
minus 5...
Mama mi se odmah požalila da je jutros našla u KOKO
ŠINJCU zaleđenu vodu u pojilici, ja je umirim, te kažem da je to normalno za ovo doba godine,
jer voda hoće da zaledi kažu na 0 stepeni, te ne treba još neki prejak minus, a
znam da je u KOKO ŠINJCU baš toplo, s obzirom na tu sada hladniju, japadniju severniju
stranu, tačnije severeoistočnu...
Koke uživaju i na mrazu, čitav dan vole biti
napolju, a danas su dale jedno jaje, tačnije mama je uhvatila koja koka nosi za
sada jedna jedina od 5 starih, i to nosi svaki drugi dan, već jedno desetak
dana, jedna te ista naša najbolja koka nosilica, i zato po jedn dan preskače, a
ona druga koka koja je počena početku novembra sa njom da nosi u paru jaje u istom
gnezdu prestala je, a ta situacija po 2
jajeta desila nam se u novembru 2024 svega 4 puta, a zadnji put 6 novembra...
U “Hirošimi” jutros berem rukolu, a berem je i kokama,
mada uz rukolu sam im načupala ponovo one mlade iznikle pšenice iz spoljašnjeg vrta…
Onda sam se smrzla, po rukama i prstima baš izmrzla
da su moje ruke dobile boju zrelog šipurka, dok sam obavila jednu malu propuštenu
sitnicu…
Naime, dva velika bureta ostavljena su otkrivena, a
cev je odavno pomerena te u njih više ne toči kišnicu, tako mora preko zime, ali
ono malo što jeste bilo padavina pozadnilo je kišnicom burad te jutros u njima
majka mi se žali sve zaledilo…
Onda sam po zimi morala to da zbrinem, a ruke su mi
otpale od zime, stari najlon se u ostavi zaledio, jedva smo ga odvile, a prvo smo
ispraznile burad te navukle preko parče najlona i sve pritisnule odsečenim
kočićima i motkama od lešnika…
Mami sam to davno govorila da moramo tako sve uradti,
te pokriti burad dok ne prođe zima, po onim baš toplim danima, a ona je rekla da
može sve ostati i tako, ali nažalost nije bila u pravu, ali je i ona osetila
smrznutost jutros, ali to nam je za nauku da sledeće jeseni sve uradimo po
nekom divnom sunčanom danu. Pravi jutarnji mraz sa te severne, japadnije strane
osetio se na rukama koje su utrnue od hladnoće...
No, danas u mom fokusu su one dve saksije zasađenog
đumbira ili moj vrtlarski eksperiment od 11 oktobra 2024, a za manje od mesec i
po dana slika iz dana u dan neverovatna...
Prvi iznikli đumbir, onaj u kome je samo jedan izdana
dogurao je već u visinu mog radijatora u kupatilu, te sam pre neki dan
prebacujući na radijator mokar peškir malo slomila na dva mesta đumbir, tako je
bio nežan i krt...
Druga saksija sa nova 2 izdanka, koji su nešto kasnije
izašli, pustila već prve listiće, a da ponovo ne bih zakačila taj đumbir koji se
baš otima i dobro raste, premestim ga u moju toplu sobu, takođe blizu radijatora,
ali i ukraj velikog prozora, gde imam mnogo sunca i svetlostika, jugoistočna strana,
kad otvorim venecijanere, čak ima i kad ih iznutra zasenčim ili zatvorim, a
dobijaju samo tu mnogo sunca koje danas pogotovo dosta sija...
Tačnije u kupatilu đumbir ima samo malo jaču toplotu,
ali nema svetlosti u gromnoj količini kao kraj velikog svetlarnika, te se odlučujem
da đumbir prenesem u svoju sobu, da bude zeleno tamnija biljka, a ne bledo
zelena što govori da joj fali više svetlosti, na onaj bolji izvor svetlosti na
jugoistočnu stran, a kad otopli odatle ga iznosim na terasu…
I sada ću nastaviti
posmatrati kako će dalje sve teći, a očekujem mnoštvo novih listića da se otvore,
jer svi se naziru, i oseti se kako su svi već spremni za razlistavanje, a samo
je pitanje ko će pustiti više listića, itd…
Najveći đumbir menja svoje geometrijske formacije te
od trougla, prvo je postao kvadrat, o sada sve liči na nešto nalik trapezu...
Zalijem ga povremeno samo običnom vodom, nemam nikakva
kupovna tečna đubriva, nisam tome sklona, ne gotivim hemijske produkte i preparate.
Posađen je đumbir u živu šumsku zemlju bogatu humusom, i zato treba u ovm pokusu na svoj način istrajati
negde kraja jendog godišnjeg kruga, negde do jeseni 2025 kada planiram da sve
izručim, rastresem, pretresem, i odgonetnem šta sam dakle dobila (očekujem svoj
organski čist nezagađen đumbir), a onda ponovo da ga zasejem u jednu mnogo veću
saksiju, dublju, čak 2-3 komada zajedno, ali prvo da u ova dva kupljena đumbira
oko 110 dinara utroška, vidim šta ću sve naučiti i postići iz ove 2 manje zasađene
saksije...
Itd…
Коментари
Постави коментар