Danas se govori o postojanu čak 2 hiljade vrsta divljih
pčela u Evropi, a čak 20 hiljada vrsta postoji na svetu. Njihovo stanište može
biti svuda, na svim kontinentima, osim na onom jednom surovo hladnom koga
zovemo Antarktik.
Nakon evolucije ovih insekata, došlo je do stanja
koje je nazvano koevolucija. U vreme evolucije glavni oprašivači biljaka bile
su samo bube i neki drugi korisni insekti, a sve zaprvo mnogo pre pčela. Onda
su u igru upale pčele, te preuzele svoju vodeću ulogu agenata u toj borbi za
oprašivanjem biljaka. Sa dolaskom pčela u taj lanac kruženja došlo je i do
velikih osetnih poboljšavanja. Pčele su se pokazale ubedljivo kao najbolji i
najdelotvorniji prirodni oprašivači, kao najefikasniji izvođači proseca zvanog oprašivanje
biljaka. I tako je u vreme ove koevolucije došlo do još nekih poboljšanja, kada
su cvetovi dobili nektar, a pčele mnogo duže jezike, kao i korpe u kojima su
konačno mogle da ponesu sav taj prikupljeni nektar i polen.
Divlje pčele svakodnevno obavljaju svoje mnge dužnosti
i zadatke, posve vredno, marljivo, a možda za većinu posmatrača još uvek
neprimetno. Pa ipak, i one lete sa omiljenog cveta na omiljeni cvet, jer se na
taj način dosta dobro nahrane ne samo nektarom, već i cvetnim prahom tzv.
polenom. Divlje pčele mogu da vide jarke boje, kao što mogu da detektuju i
mnoge mirise, čak mnogo bolje nego što bi to bili u stanju recimo da postignu
ljudi. Neke divlje pčele svoje stanište i gnezdo postavljaju u podzemnim
kanalima zemljišta, i tu borave sve do izbijanja proleća. Neki ljudi koji štite
divlje pčele i svoje useve, voćnjake, često im tu u blizini naprave prave
drvene pčelinje hotele.
Tako na primer jedna od vrsta divljih pčela, tzv.
pčele usamljenice ili solitarne pčele zimu provode u uspavanom stanju. Pored
ove vrsta pčela postoje i mnoge druge vrsta, kao što su: divlje pčele zidarke
(mason pčele), pčele drvodelje, a u ovu grupu divljih pčela spadaju i bumbari,
ose, itd…
Neke vrste divljih pčela neće leteti baš na svaki cvet,
već samo na cvet za koji su se specijalizovale i prema kome su usmerene, a jesu
na svega tih nekoliko vrsta svog omiljenog cveća. To cveće divlje pčele
privlači, ako se još zna da su to ujedno i najbolji prirodni oprašivači. U tom procesu
rada pčele će prenositi polen čak i između muških i ženskih cvetova naših biljaka.
Sve što uzgajamo, počev od tikice, pa do bundeve i krastavca ima na svojoj
dugoj vreži i muške i ženske cvetove. Muški cvetovi nikad ne daju ploda, jer su
jalovi, ali su odlični sveže ubrani za pohovanje.
Divlje pčele kad u rano proleće napuste svoja skrita
podzemna dobro ukopana skloništa, suočiće se sa mnoštvom svojih najprirodnijih
opasnosti, ali i svojih neprijatelja, kao što su recimo ose ili stršljenovi.
Ose su poznate po takvoj vrsti svoje naravi da obožavaju da upadnu kao uljezi u
tuđe pčelinje podzemne domove, jer ose su ona vrsta parazita koji baš i ne vole
mnogo da izgrade svoja gnezda. To ne znači da združene ose neće napraviti manji
osinjak, a počesto tamo negde oko neke stare grede.
Dakle, sve naše važne biljke jedino uz pomoć
divljih, ali i pitomih pčela, dobijaju izvanrednu priliku za preko potrebnom vrstom
oprašivanja, koga da nema ne bi bilo ni jestivih naših plodova. Da bi se odbranila
u nekoliko važnih, a vrlo opasnih situacija divlja pčela će pribeći svom
najimpresivnijem odbrambenom oružju, a što je žalac ili žaoka. Postoje i vrste pčela
koje nemaju sklonost ka ubadanju prilikom svake samoodbrane.
Zemlja planeta nije samo naš dom, već je to i
prirodno stanište za divlje pčele, koje su u samo poslednje 4 decenije ugrožne
možda kao nikad pre u svojoj jako dugoj i bogatoj istoriji. Važna činjenica govori
da 1/3 svoje hrane čovek i svet danas duguju pčelama.Tačnije kazano ta 1/3 naše
hrane u ogromnoj je zavisnosti od oprašivanja, tj. naše biljke zavise od
nekoliko važnih prirodnih oprašivača,
kao što su: slepi miševi, insekti. ptice, divlje i pitome pčele. Mada, najviše u
ovom lancu zasluga za ovaj efikasno odrađen posao pripada samo pčelama. No, šta
sa svim problemima današnjice, ako se zna da je njihov opstanak ugrožen i da se
sve više govori o izumiranju pčela, ili trovanju pčela insekticidima i pesticidima.
Treba li da se setimo šta je sve doprinelo ovom iskorenjivanju pčela, i ko je tačno
kriv za toliki disbalans i poremećenosti koja odvodi sve u jedan posve novi planetarni
kolaps. Možda se najglasnije počelo tek u zadnjih 10-ak godina govoriti da nam
preti odumiranje pčela u prirodi, posebno ovih divljih, jer smo im u samo ove
naše 4 zadnje decenije, počev od 1980, pa do 2013 godine, uništili čak 1/4 njihovog
prirodnog staništa. Zar u zadnje vreme sve što je obradivo i što bi se moglo zasejati
mi pretvaramo u industrijske sive zone. Poći samo treba putevima, a kroz ulaze
u neke varoši, i videti da tamo više nema onih plodnih i rodnih polja, ali ima
novo poniknutih malih fabričica i hala. Ako se i divlja pčela pita šta će jesti
u budućnosti, onda trebao bi to da počne da mnogo više brine i čovek, samo ako
još ima malo mozga. I možda je porazno ako je jedva u ovih zadnjih 5 godina
uspelo da se samo navodno stane na put proizvodnji tih nekoliko izuzetno štetnih
hemijskih sredstava zbog kojih gubimo svake godine pčele, ali koji nisu iskorenjeni
načisto, i koji se nažalost proizvode i dalje. No, samo im se ublažava
negativan efekta, jer im se dopušta da deluju više na nekim drugim poljima u
našem lancu prehrane i opstanka.
Svo to šareno divlje cveće, kao i naše voće i drugo
ostalo cvetno drveće, kao i povrće, predstavlja glavne izvore hrane za divlje i
druge pitome pčele. Koliko ćemo imati na jesen ubranih plodova voća zavisi od
toga koliko u našim avlijama bude bilo pčela. Ako već znamo da 1/3 sve naše
hrane zavisi najviše od pčela onda je pravi čas da im podarimo još više brige i
budne pažnje. Od te naše koegzistencije sa pčelama zavisiće i naša sva ostala
egzistencija, a tako i sav naš dalji opstanak ili preživljavanje ovde na planeti
Zemlji.
Svojim antenama pčele će umeti da otkriju sve
mirise, kao i sve ukuse, ali i da čuju zvukove. Svojim ustima umeće da obrade i
sažvaću hranu, kao što će umeti da isisaju i nektar. Na zadnje svoje noge
okačiće svoje korpe i nositi te dragocene tovare polena u svoja podzemna gnezda
od čega zavisi dalji opstanak njihovih potomaka i budućih naraštaja.
Neke od divljih pčela pokazaće koliko su vešte i kao
arhitekte, i uz pomoć nekoliko puta veće suve travke umeće da izvanredno
zakamufliraju i zamaskiraju svoja mala gnezda. A biće u stanju da na sve to
potroše najmanje 3 ili 4 cela dana, da bi taj rad uspeo, u stanju su da pređu po
nekoliko hiljada puta, čas tamo, a čas ovamo, kako bi donosile sve te travčice i
njima zatvarale glavni ulaz u svoje gnezdo. Čak i kad je kiša divlja pčela
ostaje izvan svoga gnezda i pokušava da ga sačuva, i uspe, uspeva, jer u njega
ne prokaplje ni jedna kapljica kiše.
Divlje pčele ne stradaju samo zato što im čovek krči
i uništava njihova hiljadu godišnja staništa,već one imaju i svoje prirodne neprijatelje,
koji se još nazivaju pčelinjim smrtonosnim uljezima, koji posebno bacaju oko na
larve ili položena jajašca divljih pčela. Odrasle divlje pčele najviše od svega
samo brinu o svom budućem naraštaju. Jedan od njihovih najvećih neprijatelja može
biti beli pauk nalik morskom raku koji se olako kamuflira na belim laticama
cveća, pa divlju pčelu ume da zgrabi u svoja klešta, a onda je uz pomoć svog otrova
parališe, zadavi, da bi se na kraju naslađivao njenim slatkim sokovima.
Za svoja mesta stanovanja skromne divlje pčele koje
su mahom sve same samotnice, koriste posve male rupe ili oborena stabla drveća
za svoj mali dom. Niko ne može biti tako dabar inženjer kao što to ume biti divlja
pčela, koja od prazne puževe kućice vešto načini sebi čist i topao dom, a na
vrata dovuče i prinese po koji mali kamenčić da je zaštiti. Kad pripremi sve, na kraju u svoj dom donese
i potrebnog polena. Onda pribegava donošenju već pomneute suve trave, kako bi
ulaz u svoju kućicu zaštitila od mnogih predatora. Tu vrstu akrobatskog manevrisanja
retko gde srećemo u prirodi, a od jednog tako sićušnog insekta. Divlja pčela
takođe ume da naseče zelenog svežeg lišća te da od njega napravi maleni disk,
koji će odneti pravo u svoje gnezdo. Neke opet pčele su izuzetne estete i isto
to učiniće sa laticama jarkog cveća kao što su ljubičasta i crvena. I odneće latice
da bi njime izlepile ili dekorisale zidove svoga skrovišta. Ne samo da vole prijatne
boje unutar svog enterijera, one vole da pre svega tu sve bude čisto.
Najomiljenije su im žute latice cveća, posebno pčelama masonima. No, divlje
pčele mnogo vole i crvene latice poljskog maka.
I kad već pričamo o cveću onda treba znati da
ukoliko iskorenimo svo ovo divlje cveće, iskorenićemo i divlje pčele koje
najviše zavise do ovog cveća, kao što i ovo cveće zavisi od divljih pčela.
Rizik je kad oboje počne da nestaje sa lica planete Zemlje i kad počne da se
istrebljuje ili iskorenjuje sa planete Zemlje. Neće nam za utehu biti moderna
hrana iz veštačkih vertikalnih hala, niti biljke koje nisu u sebe upile ni
primile kap prirodnog sunčevog svetla. Ako već mislimo na veću efikasnost u 100%
bioogranskoj agrokulturi, onda ne sme biti doveden u pitanje opstanak divljih i
pitomih pčela.
Ne samo da se čovek počeo boriti za svoje preživljavanje,
to već odavno znaju kako sve teško ide i cveće, ali i divlje pčele. Vreme je dakle
vrlo dramatično, a promene su nam nažalost samo na nešto još gore. Možda ćemo
se razočarati ako shvatimo da i jedna korisna buba zlata, često ume da atakuje
na divlje pčele. Ali, u tom prirodnog lancu niko pčelama neće biti tako opasan
kao što to hoće i već jeste nečovek.
Mahom živeći usamljenički, divlje pčele pokušavaju
da se ugnjezde ili sakriju u kakvu pukotinu stare napuštene kuće ili štale.
Privlači ih cveće, ali ne svo, već samo ono posebno, svega tih nekoliko vrsta,
čije latice su mahom ove boje: roze, bele, žute, crvene, pa čak i ljubičaste,
plave. Većina divljih pčela najviše zavisi od nektara, a dosta manje njih zavisi
od prisustva polena, dok je kod bumbara stanje drugačije, jer oni predstavljaju
po ovom pitanju neku vrstu izuzetka. Kod divljih pčela dolazi čak i do jako velikih
rivalstava i sukob, a to se dešava između dve različite vrste, kada dođe do
borbe za odbranu teritorije, tj, odbarnu željenog cveta. Borba je po časti i
snazi ravna samurajskoj, i trajaće sve dok jedna od dve pčele ne bude oborena na
tlo. Pobedniku će pripasti omiljeni cvet, a takva vrsta borbe sigurno biće
vredna svake kapi uložene energije truda.
Mnoge će divlje pčele tragati i tražiti to svoje
omiljeno cveće, dok je pčela i dok je cveća. Posebno će tragati za onim
livadskim plavim cvećem koje je takvo samo izjutra. Polen će sakupljati pomoću svojih
četki koje nose na svojim nogama.
Pred sam zalazak Sunca, negde u smiraju, vratiće se
divlje pčele sa ispaše u svoja gnezda i skloništa, mada će neke divlje pčele
leti prespavati čak i napolju, i to samo mužjaci. Oni će se okačiti na vlati
trave, dok će se neki drugi skupiti i šćućuriti u hrpu, u gomilicu, jedni uz
druge, a kako bi tako zajedno stisnuti održali preko potrebno stanje toplote.
Čim osvane toplo jutro i prvi jutarnji zraci Sunca pčele će oživeti opet. Ne
bez razloga uz leptire i pčele su jedan od poroda Sunca i zato ih zovu decom
Sunca. Divljim pčelama potrebna je sunčeva toplota, jer se samo pomoću nje
vraća živost u njihova sićuna tela. Samo tada dobro zagrejani opet kreću da se
napiju dosta cvetnog šećera. Cveće je posebno neodoljivo. No, na tim putevima
mogu ih pojesti i neke od ptica, kao što su pčelarice.
Kad se primakne jesen ostajaće sve više i više bez hrane.
Da bi preživele divlje pčele ne trebaju mnogo. Njima je za opstanak u prirodi
dovoljno svega nekoliko važnih biljnih vrsta i malo toplog Sunca. Čak i neke divlje
pčele leti osnivaju svoje poveće kolonije u oborenim stablima drveća. Zimi se
pretvore u zaleđene skulpture.
Živele su čak i u vreme dinosaurusa, a danas posle
toliko miliona i miliona godina, postaju
ugrožene, a negde na ivici katastrofe da zauvek iščile. Naše biljke neće opstati
bez ovih pčela, a ni pčele bez biljaka po prirodnom bilionskom zakonu prirode.
Pre nego što nam pitome pčele daju zlatni med, kao produkt svog udruženog rada
koji traje već 10 hiljada godina unazad, a
kad već pričamo o pitomim pčelama, potrebne su nam i divlje pčele kao
najefikasniji oprašivači. Ako ne znamo šta ćemo sa gusenicama koje brste naše
lišće i propaste nam kupus i šumu, onda treba da zapatimo što više divljih
pčela i osa, jer se niko kao osa ne ume nahraniti tako efikasno obračunati sa gusenicama,
tim prirodnim štetočinama svih naših zelenih površina i lišća.
Izvor: “Go Wild”
(slobodan prevod sa engleskog)
Коментари
Постави коментар