Dakle od 11 oktobra 2024 đumbir (moje dve zasađene
saksije) je rastao samo u kući, ali od jutros nakon 6 meseci vreme je da đumbir
iznesem tamo gde je toplije, svetlije (malo ću zažmuriti što je tamo noću
svežije a nema minusa te đumbir će sve to dobro primiti i podneti), a danas imam
baš tropske letnje vrućine u “Hriošimi”…
U jednoj slabijoj saksiji (gledano po lišću po onome
što je napolju ili spolja) počupam skroz to tanko bledo stablo jer je nešto strulilo
i požutelo ali začeprkam dole ispod zemlje i tamo ima đumbira – raste lepo
korenje te verujem da će uskoro da se popravi na svetlost i toploti te da ću imati
ponovo tu nove liske, a ionako lišće se tu ne jede, a mene na jesen ili tek u septembru
zanima korenje...
I zavirim u merač i primetime da je juče u “Hirošimi”
bilo najtoplije te je oborena osmomartovska najviša dnevna vrednost T od plus
37,3 i pomislim da je danas tih 38,4 nešto najviše od danas…
Onda u toku najvrelijeg dana u “Hirošimi” se beleži
i pamti najviša dnevna T za sada baš letnja od plus 44,4 a onda od plus 44,5 stepeni mašala, a nije šala...
Danas je sve najviše, obaramo baš sve rekorde, te
koke nosilje konačno mogu da daju najviše jaja čak 9 komada od kako ih uzgajamo
čak 9 komada ali sada čekam još više s razlogom, i pitam se - kada će koke dati
prvi dvocifreni broj, ali od tih 9 jaja mama je našla jedno jaje razbijeno, nažalost,
a ono je bačeno na compost…
Moji suncokreti fantastično i brzo rastu i već sam dva
večeras posadila uz dva krastavca, a stigli su tako mali, a tako brzo i za rasađivanje
da je milina gledati neko lepo i uspravno iznicanje ničim zaustavljeno ni iskrivljeno
ni izvitopereno, itd...
Jutros berem u “Hirošimi” ponovo svoje rotkvice, rukolu,
luk praziluk i luk srebrenjak...
Od večeras kokama više na KOKO ŠINJCU ne zatvaramo
preko noći prozor (konačno letnji režim rada) te će dobijati tokom noći dosta
svežeg zraka, vazduha, jer otopljenje je prolećno upravo tu a polovina aprila jeste
prozujala, te tako neka se sve luftira do hladne jeseni i mrazeva...
Onda sam sišla do tovnih boksova te pileći drugi boks
malo pri dnu zida okrpila knauf masom da mi se pilići tamo ne zavlače. No, tako
je isto bilo i prošle godine ali ove godine sam bolje primetila neke nedostatke
u boksu i videla propuste te imam vremena do petka da sve lepo pripremim za prve
piliće…
Hranilica i pojilica sve je oprano, a sutra ima da im
se sve namontira, te sve lepo pripremi za useljenje. I tako sam počela bogme
dobro i da malterišem, kao da je to neki vrli zanat...
I tako dobijam poruku da će mi danas u toku (dugačko
napetog dana) dana, a tek danas biti uručena moja dva juče zaostala paketa, a onda
moram da se trošim, da se borim na gluposti sistema, da paket što pre otvorim i
odlazimo lično da pakete preuzmemo na šalteru pošte što me košta baš skuplje (10
dinara još skuplje), čak to što odem da uzem paket na šalteru jer malo je
poštarine 1500 dinara! za dva mala paketa koji nisu stigli “danas za sutra do
19 sati”! kako je plaćeno, kako piše, već neko danas za ovo prekosutra…
A onda veliki veliki naš šok, jer rasada nije
zadovoljila naša estetska očekivanja, čak ni jedan spoljašnji kriterijum, ali
da krenemo mic po mic, u ovoj teško stresnoj priči danas...
Sve je stiglo u paketu povijeno, zgužvano, savijeno,
čudno, da me strašno uplaši, no ja zadnja danas hoću da priznam sebi da je
svaki moj potez samo novi poraz, promašaj, bačene pare, a biljke me baš straše
koliko su gle ponizne, pokorne, žalosne kao da su sve te žalosne biljke pak žalosne
vrbe, sve nekao slomljeno, prepolovljeno, zgnječeno, visi – ali to je što je…
No, jedna od dve kutije je malo pri vrhu imala
otvore dakle malo je prsnula od ekspresnog tumbanja i bacanja iako piše da je unutar
kutija sadržaj lomljiv, iako piše da su unutra biljke (rasad povrća), a tužne biljke
brzom poštom srpskom putuju peške čak 48 sati zatočene u mrak...
Po paketu iznos je plaćen 3015 dinara (a roba u
svakom paketu teži vrednosno 2250 dinara, dakle po svakom paketu meni se debelo
naplati 765 dinara! samo se pitam - šta! brzina stizanja!) što je značilo platiti
treba ukupno 6030 dinara ali na šalteru naplatiše nam dva paketa 6040 dinara!
iako su oni to trebali da doteraju meni na kućnu adresu ali nažalost da nisam
brzo otišla oko 10 sati moj paket bi se vozao čitav dan a ja bih biljke otvorila
tek mnogo kasnije iza 14 sati tek na isteku njihovog radnog vremena jer oni
večito raznose mnogo materijala...
Čekala sam onda čitav dan da se smiri prolećna vrućina
te da biljke sadim u smiraj dana negde pred suton ali to ne pomaže, samo brige
brige, brige – zašto biljke nisu uspravne, a biljke su čudno nečim pritisnutim rasle
sputano, nekako povijeno, zgnječeno, bolno, itd...
Dobra reklama je lepa uspela slika, sa reklame je svaka
slika prekrasna, a biljke su tamo gorde, uspravne, ispravne, i sve kako treba.
Meni kad nešto izraste krnjavo ili krivo ili ga nešto pogricka ja to bacim na
compost, ne sadim nikad ono što ja sama ocenim kao škart, kao neuspeh, a kamoli
li poslati i naplatiti ono što ni sama ne bi nikad zasadila kod sebe u vrtu. A ko
je meni naivnoj glupoj kriv što lako poverujem da je sve organsko, ekološko, staro
seme, otporno, itd…
Šta ću ubrati kroz 2-3 meseca, pa i dalje, videću, a
šta ću postići i šta će ove biljke u šoku, u stresu dalje moći dati - ne znam,
ne izgleda ništa bajno, a ni sjajno, optimiznu nema mesta, ali da se malo
lažem, pa da ujutru sebi kažem gle sve je kao pravo savršenstvo, a verovatno treba
biti iluzionista pa verovati da će ono neugledno i nikakvo tobož se oteti i u
inat svoj porasti, opstati, a ja ću sa tih neuglednih stabala silne plodove obrati
(čak sam i bostan zasejala, pa neka bude da se ove godine i lubenice beru)...
Ovakvo razočaranje ja još nisam postigla ni dostigla.
Ne volim zaboravnost, ni neozbiljnost u važnim stvarima, jer prvi šok - u
kutijama nema semena a poručila sam dve kesice (od 25 marta 2025 radujem se
biljkama, ali danas nema radosti ni mala mrvica)- jer su zaboravili da mi
pošalju 2 kesice semena za koje je pisalo da su po 150 dinara, a meni su posle
računali po 200, ali to prećutim šta je meni 100 dinara, dakle neozbiljnosti da
ih nema u paketu, itd. a ja rovim po papiru te tražim ono čega nema…
Ovo će me dakle sve naterati da iduće zime 2026 podignem
u kući u toploti pod sijalicama svoje biljke čak i one za koje sam mislila da
ne mogu, da ne umem, da ne znam, da ne smem...
Sve čašice su obeležene te piše koja je sorta ali na
6 čašica nije pisalo ništa te ne znam šta je osim da su to neke proostale dve
poručene sorte paradajza i još jedan mali propust…
Dobila sam 53 čašice iako sam platila i poručila
samo 50 (po 90 dinara za 4500 dinara), a te 3 ne znam jesu li me častili ili su
pak pogrešili...
Dok čekam smiraj dana radim silne druge radove,
poslove, te sejem 2 kesice bosiljka đenoveze inače naš sav bosiljak posejan 9
aprila, dakle pre 7 dana već niče sve tako brzo jer je toplo. Sejem jer nisam
tu kad je naklonjene vreme, pa calendar malo danas zanemarim, slušam intuiciju,
verujući da smo pod dobrim i toplim i sunčanim uticajem punog meseca još te ne
mogu da čekam neke druge mene, praznici mnogo toga remete, nema rada, a meni je
jedini dan danas za bundeve i tikvice, a ne 23 april kako sam mislila, jer imam
tada važnija posla baš te nedelje…
I kad sam se lani baš držala strogo nekih kalendara i
mena semena su neka htela da podbace, a sada šta bude neka bude, a zaslužujem
tovar bundeva i tikvica i boranije i baš dobrog svega…
Više nemam prostor za grašak, a ove godine biće sve
tako sa malo promašaja…
Nije mi žao, iako jeste, kad semenke neke podbace,
kao malo je to koštalo, a mnogo mi je žao što sam danas ovakve žalosne biljke
morala da posadim sa mnogo tobožnjeg očekivanja i uspešnosti neke, a da li još nešto
od njih terba da očekujem ako su čist neuspeh podlo je kad nije smešno…
Da me uteši tu je mali gušter zastao dok mu ja
zviždim jer čula sam tj. pročitala da gušter baš voli kad mu neko pevuši na
okce ili mu zvižduće, te ja to lepo primenim a vidim tako je…
Moje crne ribizle uskoro će da cvetaju te da se plodovima
otrebe...
Pošto u “Hirošmi” je prejako vruće preko 44,4 oko
pola 3 mama i ja počinjemo da sadimo tikvice i bundeve i boraniju (znam da je
to najbolje bilo sejati 21-24 april, a ja taj 23 nisam u stanju da radim setvu,
a biće tada kiše a onda meni to nije povoljno kad je oblačno, jer meni je
povoljno kad ima sunca i svetlosti) i tako je zasejano baš preostalo sve, svaki
naš kutak i delić naših setvenih površina i uglova setvenih krevetića i boksova.
Samo da sam bila danas baš srećne ruke na sve ove stresove te da mi sve lepo
dobro nikne da ne znam šta ću sa brdom bundeva i tikvica, boranije...
Posejala sam razne bundeve, a hokaido u dve plave
gume, ali i po “Hirošimi” oko nekih
stubića...
Kod drvare sejem prvu liniju bundeve muskatne (semenke
koje sam prikupljala tokom zime)...
U najvećem setvenom boksu tikvištu velikom sejem
samo bundeve nektar, belu domaću, muskatnu, a od toga 2 kesice su kupovne bundeve,
a sve ostalo jeste moje sakupljano seme...
U manjem boksu u manjem tikvištu iza njega sejem samo
tikvice rane zelene i bele beogradske ukupno 4 kesice...
Pod flašama su kupovna semena, a moje nisam stavila pod
flaše jer ih više nemamo praznih. Štitim semena da mi ne pozobaju ptice. A biće
im i toplije…
U malom plavom tikvištu kod letnje kuhinjice sejem 3
kesice raznih tikvica - lunga di napoli, patišon, žutu a okolo njih sejem moje
sakupljene semenke žute dinje...
Sejem u spoljašnjem vrtu ukrasne tikvice dobijene na
poklon...
Onda je napolju posejana boranija zelena čučavica,
šarena i puterica žuta pritkara. I tako je spoljašnji vrt ispunjen do svakog komadića
preostale zemljice...
Pokrile smo mrežicom boraniju da nam ptice en bi
pojele seme…
U dva bureta naspemo zemlje i tu zasejem jednu kesicu
lubenice...
Ukupno 2 sata mama i ja sejemo bundeve, tikvice,
dinje, lubenice, boraniju, itd…
I kada se sve
smirilo nevoljno sam zasadila one biljke 53 čašice u “Hriošimi” koje da ih nisam
platila bih bacila, na compost...
Tako je tužno da ih čovek dodirne a kamoli posadi i
još čemu da se ponada – čudu...
Lepo zvuči šta sam posadila večeras koje stare i
nove sorte ali stvarnost je drugačija jer neću jesti ni lepe nazive ni slova
već samo ono što uspem da uberem kroz 2-3 meseca najdalje, itd…
Mama i ja smo sve večeras zalile, čak i rasadu od
prošlog petka, sve čašice, jer su za nama 2 jako pretopla dana u “Hirošimi”…
Ovo je lepo za one koji veruju da biljke vaskrsavaju
jače i više i brže nego ljudi, a ja to ne mogu da verujem, dok ne opipam svojom
rukom prve lepe plodove, ali eto prilike da učim životne lekcije te da posmatramo
kako smo možda bacili ili pak nismo bacili ni uloženog dinara danas – jer vreme
mora pokazati da li sam ja naivna, brzopleta, lakoverna ili sam u pravu da iz
ovog današnjeg jada može postati nešto dobro i jestivo...
Sadimo, a privodimo kraju na prijatnih plus 25, 2
stepna oko 6 sati kada i sve dobro natapamo crevom, preostalom kišnicom koje više
nema (treba nam malo kiše da se slije u burad), a nove biljke samo zalivamo
tečnim đubrivom od koprive a ako kopriva ovo sve oživi te izraste onda je
kopriva ravna bogu, i moj bog...
Nakon toga sadim sve preostale čašice moje male salate,
kao i moju rasadu ranog kupusa ditmar koji je predivan...
Neven nisam stigla da rasadim padala je noć, terba
nam odmor, povlačenje, večera, a i “pukle” su mi noge, ruke od radova stresova danas
kao i kičma…
Ali da kažem da sam danas u 53 čašice zasadila pak
sledeće: ukupno 18 paradajza (6 sorti: žbunasti, dunavski rubin, roma šljivar,
mini mejker, kruškasti, jasenički jabučar), 11 čerija (4 sorte: crveni okrugli,
žuti kruška, crni čeri, crveni duguljasti), 16 paprika Makedonka, 2 krastavca (marketmare)
i 6 rasade raštana (metarsku boraniju dakle neću brati a ni špageti tikvu, a
nemam ni mesta za setvu više)…
Šta reći, samo jedno: Živi bili pa sve samo lepo videli
a šta će biti ove sedme setvene prolećne sezone 2025 od plodva u našoj mučenici
“Hirošimi”…
Itd…
Коментари
Постави коментар