Još pre neki dan našla sam dva zvončića, ah to je stara
uspomena ne neke Lazareve subote i Vrbice, na ono vreme moga plakanja i
pobožnog pakla. Ali, zvončići su ostali izopšteni i čisti, pročišćeni, jer preživeli
su razne taloge i nanose pakost i zla pod velom pobožnosti i prijateljstva, bolje
recimo licemerstva, a sad će pak da dobiju svoju novu, mnogo bolju rolu, jer dobro će doći da ponovo ožive prostor
moje meditacije te bace misao na neko zvono što zabruji tamo na Tibetu čak…
I treba da vaskrsnu ova dva zaboravljena mala
zvončića neku svoju mnogo bolju funkciju, a funkciju svoje umilne melodičnosti
te da pronađu svoj novi radni prostor, svoju praiskonsku slobodu, nestupatni
kojekakvim tipicima i dogmama, paradigmama, apsurdima, da zabruje u svom novom
svetom mestu “Hirošimi”…
Okačeni su još sinoć na satenske crvene svečane vrpce
da budu zaštita protiv uroka te da oteraju svaku dalju nepogodu svaki grad svaki
vrag od moje avlije kuće “Hirošime”. I jedva čekam da bude promaje ili vetrova
ili povetaraca te da se zanjišu ova dva zvončića te dve male zvonke odbačene trunčice
i da svojom harmoničnošću donesu pod svodima “Hirošime” onaj predivni spokoj Tibeta
koji malo koji drugi hram još može tako doneti ako se samo čovek odlično priseti
šta je pod nekim kupolama ili svodovima morao gorko da guta, mučno da trpi i ropski
podnosi tolike gluposti i nepravde…
Jedva čekam da se tu u blizini ona moja dva zvončića
nađem i da ih malo zakačim ili zanjišem kao slučajno u prolazu te da čujem tu
trenutnu njihovu pesmu bruja zuja…
I kad otkrijem posle toga a jutros najlon te zavirim
u svoje krastavce vidim da sam sinoć baš opustošena i desetkovana oštećena te ponovo
mi se nanosi vazda a samo šteta šteta šteta jer koga bi ovaj život tako mučki
kao mene da šeta...
Nađem onu osu ili mušicu svejedno - nađem letećeg insekta
na salati ali salata netaknuta, kao da insektu nije po volji ako taj insekat to
gricka. No, u buretu pomerim čašice te mama i ja pronađeno na dnu kadice mnogo
života – prvo dva puža golaća jedan veći drugi manji svejedno - oba su nam sinoć
dakle desetkovala krastavce. I zato moram nakon tolikog pustošenja i štete da nađem
bolje rešenje...
Paukovi su takođe tu u istoj kadici oni samo stražare
i zato je salata čista i netaknuta. Nađem
čak i jednu stonogu (ima ona u sebi malo otrova, te ne diram danas ništa živo
jer sve tu igra neku svoju veliku ulogu) u svom raznovrsnom živom ekosistemu u
to istoj kadici dakle još jednog korisnog
saveznika u mom ekosistemu malenkosti ali ne i mekosti...
Onda hitro spakujem najlepše 24 netaknute čašice krastavaca
(iako su mi moje najlepše i najkrupnije već pojeli, a ja se kao što ovaj život
pokazuje budim načisto kasno dakle tek kad mi sve moje najbolje unište i onda
reagujem konačno – porazna živa istina da življa ne može ni da bude) spakujem sav
svoj trenutni mali kapital od 2 zasejane kesice nakon ove “propasti” (ili
pobede treba videti, doživeti) spakujem na gajbicu koju unesem u maminu kuhinju,
ali tamo je preko 20 stepeni a znam neću previše toplote da razmazim biljke kad
su već se prilagodile na oscilacije jer znaju one biti same po sebe urođeno
otporne, imune…
I posle nekoliko minuta prelomim drugačije videći na
aplikaciji koju podnosim sa rezervom najvećom da će verovatno doći neki niski mraz
ako ne ažuriraju nam svaki čas nešto drugačije, a koliko vidim od nedelja pa u
narednih ko zna tačno koliko dana, a možda sedam dana najmanje…
I treba mi hitno da rešim taj strah od propasti svake
dalje...
Nisu samo krastavci bitni, niti privilegovani oni
koje treba skloniti i zaštititi, te ne mogu da izopštin mi jednu manju zdelicu,
čak ni to cveće, jer sve je važno i sve ima pravo na iste bolje šanse, uslove…
Imam ono moje cveće i ostalo drugo što je zasejano i
onda prelomim sve ću ih preseliti u nešto toplije i bolje, a u letnju kuhinjicu
gde imam idealnu stalnu T bez ikakve nagle oscilacije ili promene, a sada od
15, 16 pa sve do 17 stepeni u plusu i noću i danju…
A danas je 16 stepeni u plusu i tako je stalno, uvek
i sa uvek otvorenim manjim prozorom na kip čitave zime da prostorija diše. Ali,
jedini problem ove idile bila bi nedostatak veće svetlosti (“Hirošima” ima svu potrebnu
svetlost, ali nema toplotu zimi), a sada tu izvodim svoj novi botanički eksperimet
te palim dve štedne sijalice – palim više svetlost - koje će raditi dakle u ovom
aprilskom sivilu i oblačnosti čak i po mraku po 24 sata samo privremeno dok ova
hladnoća sve potraje i tu ću imati dobro i toplo mesto, ali sada i svetlo
sklonište. Ako ovo uspe i pokaže se dobro onda iduće zime u svoju osmu setvenu sezonu
2026 ulazim bolje, pošto tokom zime pa do konačnog otopljenja imam svoj veliki
rasadnik uz pomoć samo 2 sijalice (mada tu imam i dve fluo cevi ali sada ih ne
angažujem jer vidi se kao po osunčanom lepom danu)...
U “Hirošimi” sam onda sve moje čili papričice bolje
ušuškala okolo kartonskim kutijama i dobro prekrila najlonom jer počele su divno
da izrastaju, a ne mogu sada baš sve da načisto preselim i iselim iz “Hirošime”
jer ovo je samo mali korak mali deo i mala moja proba novih nekih metoda, pa ako
uspe biće u 2026 drugačije, organizovanije, itd...
Preostalo je ostalo sve isto da raste u “Hirošimi”,
te novi tek zasejani krastavci su najlonom pokriveni, a raste pokriveno na
balegi onih 53 čašice ispikovanog volovskog srca gde sam pod najlonom jutros
našla samo jednu skrhanu klonulu biljku i odmah je zamenila drugom te da vidim šta
će biti dalje. Znam da je paradajz jači otporniji na mraz od krastavaca te neka
tu ostane da se prekali i očeliči to što je u čašicama, jer biće posle jače.
Dok sam čeri u žardinjeri i ono preostalog volovskog srca u zdelici ipak prenela
u letnju kuhjinjicu, jer se čeri smatra manje otpornijim od ostalog krupnijeg
paradajza…
Po donjoj levoj strani sredine naše “Hirošime” salata
je skoro pobrana (još jedno branje i tu mogu dodati novi kompost koji fali) a u
jutrašnjoj berbi nađemo takođe još dva puža golaća rasut i lepo neprimetno žive
u ekološkoj salati ali za divno čudo kao da tu samo spavaju ili ponovo hiberniraju
jer salata nam nije pogrickana. Kamo sreće da puževi grickaju salatu ne bih se
ni požalila, ali ne znam što su udarili na moje krastavce...
U “Hirošrini” na 2 minuta do 12 sati sada naš merač
pokazuje pravo tačno vreme bilo je plus 14,3 stepeni (toplije nego napolju), ali
tada je u letnjoj kuhinjici čak16 u plusu dakle ipak pametno je što je deo
biljaka preseljen dok ne protutnje ove aprilske mrazovite pretnje ili izazovi...
Mama je puževe bacila u vanglicu gde odvajamo materijal
kućni ili sav otpad naš iz kuhinje da sručimo na compost, a posle sam joj rekla
da ih baci kokama. Koke su i hladno juče i malo više hladnije danas zbog ovih prolećnih hladnoća snele samo 1
jaje, a za sada svega 4 u aprilu...
Ja sam čitav današnji prehladan dan za moj ukus topli
nosila zimsku kapu, te poslove vanjske obavljala sa zimskom toplom kapom na
glavi...
I tako posmatram u toj svetloplavoj vangli kako taj mali
puž golać pušta rogove i odaje se svoj toj ekstazi uvijajućeg plesa, a tako je bezazleno
mali te zar je moguće da je tako opasna štetočina, a kako je sve opustošeno
liči pre na najezdu skakavaca...
Sve je stalo i sve stagnira kao da biljke već prepoznaju
da je ovo zimski režim rada u prirodi te sve ponovo staje sve ćuti sve strepi i
nešto čeka te nema bujnosti nema naglosti nema pokretanja, a nema ni više lišća,
te tu gde ga preseče hladnoća aprilska tu se nekako sve čudo ovekoveči ili
okameni te čeka svoje sunce da mu grane i lep i mnogo lepši dan osvane...
Voće može podbaciti zar ne, a povrće neće biti kasno
ni presejati sve ponovo te pokušavati kroz čitav maj, ali ono voća što se već
otrebilo počinje da truli i crni od ovih silnih kiša, ali nešto svakako mora
preživeti i biti nam za jelo. Nismo dakle gladovali od 2019, pa ne bi trebalo ni
2025 da osetimo još šta to jeste propast nasušna ili glad i beda neka strašna...
Itd…
Коментари
Постави коментар