Jutros otkinem sa trećeg, a poslednjeg probuđenog
batata još 4 nova izdanka te se sada u tegli na maminoj mašini ožiljava ukupno
6 mladara…
A taj batat jeste zadnji počeo da izbacuje svoje
bojažljive izadnke (ja sam mislila da neće ništa od toga batata biti), ali sada
to je najbujniji i najživlji batat, te daće najviše mladara…
Neki mladari otkinuti jutros sa njega, i to oni što su
poterali iz vode dakle sa skoro samog dna imaju čak i male žilice, ali kako
znam i umem, prosto tako moram sve do jačeg otopljenja održavati sav ovaj batat
u vodi koj inače ne pristiže ujednačeno, te sve sakupiti pa tek onda zasaditi u
onu već pripremljenu našu malu setvenu parcel unutar “Hirošime”...
Danas nisam boravila čak ni ono malo u avliji (a
silan vetar je otvorio naše narcise te se sutra družim sa njima, te tek sutra
ću da im se više zadivim na svoj toj lepoti otvorenosti), a ni u svom dvorištu…
Danas dakle lutam planinama, umorna, opijena vetrom,
zabrinuta, uplašena, svačim sputana, itd., a tamo na preko hiljadu metara doživljavam
neverovatno puhanje mećave, a takvu jezivu mećavu slušala sam samo na po nekom
zimskom filmu…
Huči mećava, a vetar ljulja drveće, povija ga,
ljulja automobil parkiran negde ukraj puta, a sve tu ječi silovito vetrovito kao
kakav domaći uragančić. Ali, ta jeziva mećava kojoj samo fali snega da bi bila
jeziva nešto dakle govori i ponovo donosi hladnoću, tminu, pomrčinu, sivilo,
kišu...
Najpre sam osluškivala nešto lepše, umilnije, a sa
dva drveta, te kako iz tog ušuškanog grmlja kako se najpre 2-3 ptice između
sebe pesmom i crvrkutom nešto razgovaraju, kao da se dogovaraju ili jedna
drugoj udvaraju, kao da o nečemu pregovaraju, a ja zlikovka ih kao tajna
policija prisluškujem, uhodim i snimam…
No, ja se pak pokušavam upustiti u taj njihov poverljivi
tajni dijalog ili konverzaciju, jer ptice ne zanju za zezanciju, niti neku
drugačiju zanimaciju, ne znaju za sanaciju, a ne znaju ni za animaciju, te kao
da tačno pogađam o čemu ptice planinske danas prozbore...
Livade prepune šafrana, te gazim tepisima šafrana
danas...
Gore na planini preko hiljadu metara leska ili
divlji lešnici tek resaju što se kod nas u nizini već okončalo i dok kod nas
uskoro počinje sve da olistava na planini leska tek resa i prekrasne viseće
minđuše svoje pušta u boji starog zlata ili sasušenog duvana...
Stojim tako na rubu jedne strmije ali i pitome livade,
a tamo iza nje odmah počinje nevelika šuma a znam da sam zverima odlična meta,
stojim bez oružja na čistini, a ispred mene slutim iz te šume vrebaju me oči
mnogih šumskih životinja, pa i zveri. I šumi mudro nikad ne okrećem svoja leđa,
te gledam šumu oči u oči i prilazim jednoj kleki koja je puna zelenih bobica mada
na njoj ima već i plavih koje mirišu na kleku prepoznatljivo…
A dok sam tako na tom olujnom i mećavinskom vetru zaneseno
uslikavala i istraživala kleku prestraši me jedna hitar i munjevit trk, to jedno
pretrčavanje brzine svetlosti. A bio je to verovatno samo hitronogi, dugonogi i
brzonogi sivkasti zec koji je preplašio mene, ali i ja sam verovatno preplašila
njega, čim je tako šmugnuo pred očima mojim kao opržen, a upravo tom linijom
koja razdvaja moju čistinu i njegov šumski brlog. Prepala sam se kao nikad u životu
i svašta pomislila da sam čula i videla vuka, čak i zmiju kad onako šušnu, a možda
neku lisicu ili ko zna šta (srna nije, jazavac nije) tako brzonogo, a ogromno
od čega mi je srce odmah sišlo u Ahilovu petu...
Onda sam tumarajući livadom našla na istrulelo mesto
na kome je nekad rasla kleka i tu nakupim iz sagorelog korenja kao i ispod
krečnjačkog kamena čak 8 kesa divne zemlje, dakle već priprema male tovare
kolica ili setveni materijal kojim ću puniti čašice na proleće 2026, samo da
kao onaj šumski žilavi zekan sve teško i naporno pretrčim, a posebno ovu tek
razapetu 2025 godinu - samo da se preko ove zahtevne godine odrazim ili
katapultiram te pravo sletim u nešto novo i bolje što se zove godina 2026…
Budi se i kukurek na preko hiljadu metara…
Probudio se vres, kao i jeremičak...
Kad se vrnuh s planine i to pred samo padanje mraka
pohitam u svoj KOKO ŠINJAC. I odmah ugledam u zadnjem levom gornjem gnezdu čudo
– u samo jednom te istom gnezdu (njima najomiljenijem, tu svaka koka želi da
snese svoje jaje, znači tu su neke dobre vibracije i energije) ukupno je sneto danas
rekordnih 8 komada jaja što je čudo nad čudima…
I ja tako planinski zaneta i preradosna što sam imala
priliku da uhvatim prva čudo, ali kad ispod mojih nogu tužan prizor, ne volim
da vidim ništa mrtvo, posebno ne koku…
I još jedna koka od 250 dinara danas mrtva, treća od
5 kupljenih, a ove su je naše danas kad nas tu njije bilo baš dobro izmučile, izgrizle
i kad ju je majka prevrnula našla joj je okrvavljeno dupe dakle ovaj pun mesec martovski
krvavo apokaliptičan baš beše…
Sada su ostale još 2 koke od 250 dinara a da li će
imati snage da se održe, prežive u ovom našem jatu koje izgleda ne trpi slabe i
bolećive, niti one ružne, nejake, itd. – videće se, jer sve je na testiranju
ili proveravanju svoje žilavosti…
Ali, o kokinu glavu sve ovo neka danas bude, a mi da
smo živi i zdravi, šta je mala šteta ili 3 komada bačenih koka po 250 dinara
dakle nije ništa strašno – prirodna selekcija ili borba za opstanak Darvine –
najjači i najžilaviji opstaju poduže...
Sada imamo 17 koka i 1 petla Petka koji jutros lepo
bogme kukuriče, našim poljem poje, pesmom brazde nebeske ore, a majka kaže da
Petko počne da pevuši negde oko 4 sata izjutra...
Na dva kartona imamo već 38 komada jaja ako sam dobro
izbrojala u maminom špajzu, a jesam dakle...
Itd…
Коментари
Постави коментар