Prvo kad napustim izjutra kuću “udarim” pogledom ili
“natrčim” na svoj setveni krevet i to onaj u zoni drvare. I primetime prvo jutros
- gle novog čuda - rotkvice su vidnije
na površini kao i mladi crni luk, a sve se očigledno ili lepo vidi iz aviona. A
jutros sve blistavije i jače, nekako mnogo jasnije nakon što je sve oprala ta
silna kiša koja se sinoć istutnjala iz oblaka i neoblaka. No, bila je to
konačno prava martovska, a dobra obilna kiša od koje će moj živi svet posebno
moja flora imati koristi...
Valjda sama se baš zaželela jutarnjeg tumaranja po
svojim dvorišnim tupim i oštrim, ali i pravim uglovima te zalazim svuda i
zavirujem u svoej kamene cvetne aleje i mogu tačno da pogodim za koliko
milimetara ili još manjih mernih jedinica je to sve preko noći izraslo, nesluteći
da me upravo jutros čeka mnoštvo čudesnih novih cvetnih iznenađenja...
Kako se sada u žardinjeri od cigle kod KOKO ŠINJCA gospođice
Koko Leghorn lepo vidi, a sav onaj posejani šeboj, kao i turski karanifl, dakle,
zar ne Koko Leghorn sve raste ko iz vode ladne, sve što moja ruka blagoslovena
pobaca onako od igre ili šale, i to ručica koju su povređivali, obezvređivali,
proklinjali, kudili, pljuvali, itd…
Za sada od svega Koko Leghorn najviše se divim
svojoj najvećoj centralnoj kao i najlepšoj kamenoj velikoj kocki u kojoj
iznutra ima i onaj jedan kameni krug i tu nema čega lepog sve nema (moje možda
najuspelije projektantsko delo). Fotinija posebno pleni dok se rumeni, dok je
neke male spodobe ne pogrickaju u inat meni, a vidim već joj načinju valjda
gusenice listiće, i olistava jako trnovit sibirski limun tu ukraj nje, mada
slabo raste meni se čini možda...
Kakvo čudo – svi narcisi se otvorili onako složno horski
da svi progovore pokislo jutros o mnogo čemu ili da naprosto samo tu ćute i
tako prekrasni samo prkose, puni sunca i kiše, svežine, čistine, itd...
Onda od 4 zumbula 3 su već svojim cvetovima
prkosila, a tu je ljubičasti, roze i žuti zumbul, a samo čekam da vidim koje
boje biće četvrti zumbul naš pitomi...
Šafrana je jutros okupanih kišom još više i stisnuti
su dok čekaju da se mnogo više otvore tek kad grane ono sunce topline...
Narcisi su kao i uvek posebna lepota kišom umivenog
jutra, a od priče još veća je lepota od njihovog ćutanja. Od kapljica martovske
kiše nekako su tek umiveni, te neću da pomislim da su tako rano ustali
uplakani. Narcisi su ovog proleća 2025 samo u nečem čudesnom kišom okupani i prečišćeni,
ozareni, te nisu poraženi...
A behara koliko duša poželeti može, te imamo jako
zanimljivo buđenje, te imamo probuđene čak i kruške, uz sve one kajsije, ali i
majska trešnja pustila svoje prve cvetove – sada lovim sav taj behar pitajući
sebe mogu li se konačno prevazići u beleženju najlepšim svojih trenutaka...
U “Hirošimi” sve zalivam što treba, jer jutros imamo
mama i ja podosta kišnice u buradima...
Među sukulentima nalazim i neke neobične pečurke
mekane kao babino uvo i slične samo po boji nisu babino crveno uvo već nešto
drugo, možda ljudsko uho, a ko zna – možda su i uvo neko drugo...
Ulazna lekovita desna začinska strana u “Hirošimi”
jutros je posebno lepa te dobija novi, a rano-prolećni obris budnosti, bujanja,
živosti, života...
Nigela je nikla, mada ima i ono što još nije, što
neće još predugo, ali mi se ipak čini da će biti tu nekih trunčica nicanja, a kada
sam virnula u rani kupus ditmar iznenadim se kako brzo gruva i raste tako da uskoro
imam i prve liske za sađenje...
Još dva mladara batata otkinula sam na ožiljavanje…
Peršun lišćar toliko gruva da imamo ponovo novu
drugu veliku količinu za žetvu ili šišanje, samo nemam još raspoloženje da sve
to spakujem, ali ću imati kad bude vreme…
Kad pogledam svoje zasejane gajbice crvena salata je
iznikla oko 80%, a možda do 90%...
Salata Nansen iznikal je 100% isto ono seme koje me
je malo mučilo više te nije sve nicalo u jesen 2024...
Rukola je još malo te pripravna za prvu konzumaciju ili
degustaciju...
Berem salatu i punu vanglu delim sa kokama koje su
za onih od juče 8 snetih jaja zaslužile malo bonusa, a danas su mi podarile 4
jaja, tako da prirodno ne očekujem da svaki dan moraju sneti mnogo jaja, nisu
koke automati, te neka malo odmore, jedan dan preskoče samo te neke...
Rotkvice lepo gruvaju…
Neven je desno iznikao 100 %, a levo ni 1% dakle isto
seme isto vreme isti sejač ali ima neka podzemna teška sila koja nije dala
nevenu sa druge leve strane da se razraste i uzbuja više, bolje, možda urok...
Sve 3 hortenzije su oživele te čekam samo još malo da
ozelene te da ih presadim u svoje dvorište...
Oživeo je i moj luk srebrenjak od jesenas 2024 posejan
onaj koji je stagnirao, koji je poboljevao, a
nad kojim sam sprovela jednu Štajner čaroliju i mudroliju posipanja
pepela od spaljenih “štetočina” po luku. Neki “smešni” pokusi imaju efikasno dejstvo,
a dakle jednom i oseteo i primetno...
Ribilzle 3 koje sam ožilila oživele su te ću i tu
imati jedno rasađivanje uskoro, i tako olako napravim 3 buduća rodna gram, a
goruća grma crnih ribizli...
Gospodin neven je spreman prvi da procveta ali izgleda
– nikad se duže nije čekalo kao ove godine na prvi cvet nevena u “Hirošimi”...
Moje dvorišno cveće skupo plaćeno još prošle godine
preživelo i imaću ga ponovo i gauru i kalu...
Paprat se još nije probudila, te se tu malo brinem i
pitam da li ću ponovo imati svoju bujnu i raskošnu paprat...
Šeboj samo što nije procvetao, a pun je u vrhovima pupova
iz kojih se već nazire čak i buduća njihova boja…
Tuga je jer nema pčela…
Veličanstvenih maslačaka danas nekoliko uspravnih i
stamenih u avliji ima, a na jednom i onda na još nekom susednom ima i jedna
pčela, te tu jednu uhvatim okom svojim...
Vieš je to od utiska i zabrinutosti da ove 2025 nema
pčela…
Jednu pčeleu danas vidim u “Hirošimi” kako luta
najlonom i to je dobro, ali jedna pčela zvuči tako malo...
Na obali reke videla sam samo bumbara jednog...
Na voćkama u dvorištu po beharu vidim mnogo insekata,
a posebno raznih malih osica koje su po beharu, te eto imamo nekakve oprašivače
male, inače pčele su nam izgleda nečim zatrovali i poubijali, u smrt ili
bekstvo oterali, te se sve zove nestašica pčela u prirodi…
Ubeharala je čak i jedna jabuka otkrijem posle...
Drenjak je nešto u brzoj prolaznosti te nema taj
cvet žuti onu snagu i raskošnost te deluje mi da je nečim oštećen jer na njemu
nije bio veći broj i zuj pčela pa eto sumnjam da će ove godine 2025 biti nama drena.
Ali, da vidimo do jeseni precizno. Meni miriše sve da je dren zbog nečega ove godine
podbacio gledano vizuelno i plašim se da neće biti na drenu plodova ni deseti
mali deo od onoliko drena koliko ga beše lani…
Po dvorištu probuđeno mnogo cvetova, razni naši saveznici
iz ekosistema, a ti presijavajući cvetovi deluju danas jače i osunčanije nego samo
sunce kad se baš zagreje da nas ugreje i ogreje...
Sa rečne obale donosim u ručici svojoj mali buketić
plavih hjubičica i žutih jagorčevina, a taj miris seti me na malu okruglu pomadu
za lice od ljubičice koje nema na tržištu više. I od male rakijane čašice 0,3
pravim jednu malu ikebanu, jer danas je sve u nekakvom minimalizmu. Ili danas
je sve omaleno ili minijaturno, a prošla su silna vremena kada je sve bilo
raskošno ili grandiozno...
Onda primetime da se ruzmarin ožilio u jednoj od 4
tegle na prozorčiću te biće sađenja ovih lepih dana...
Virnem na moju terasu kad tamo iz rečnog šljunka, iz
oblutka, iznikle ljubičice i probudile se, a moje 3 lale samo što nisu prve u dvorištu
celom procvetale...
Onaj nasrtljivi mećavinski vetar od juče oborio je
moju ikebanu na astalu koju je majka jutros ponovo podigla na astal ispod majske
trešnje, a ja sam je napunila vodom a onda se ubrzo dogodio isti mali peh od
vetra nasilnika i ponovo se našla na astalu oborena staklena tegla. Srećom tegla
nerazbijena, ali bez vode i nekako prazna. I tako vetrovi nasrtljivci uvek
imaju atak ili udar ili napad na moje ikebane. No, saznaće vetrovi takvi da ja
uvek imam snage da podižem svoje oborene tegle, te u njih danonoćno sipam istu
živu vodu i postavljam ocvetalu prolećnu lepotu neka prkosi svojim postojanjem…
Itd…
Коментари
Постави коментар