Konačno i jedan dan u kome nas je kiša zaobilazila
totalno, jer znala je kiša bolje od nas samih da nama treba jedan divan, radni,
a učinkoviti dan da olako pozavršavamo sve svoje egzistencijalne sitnice i
trice, pa i kučine...
Prvo je navučena žica koju smo pripremili još juče
za navlačenje po vrhu našeg malog azurnog svoda, te uvezana pocinkovanom žicom olako,
a onda se posmatralo da li će biti “falinke” na ovom detalju ili pak iznenađenja,
te da vidimo da li smo možda tek sada mirni ili nismo a što se tiče upada divljih
golubova...
Uskoro ćemo i donju našu žicu sa krupnim kockama
prekriti žicom saće kako ne bi ni siroti dživdžani imali pristupa kokakam, jer to
više nije malo vrabaca, jer to su sada poveća jata od 30-40 u jednom danu, ako ne
i više…
Navadili se, ulaze unutra, tamo borave, te jedu mnogo
pšenicu, a pšenica dakle skupa, a koke više neće kukuruz samo tamane pšenicu kako
je stiglo proleće, te pametnije je da vrapci u eko sistemu love komarce i druge
štetne insekte…
I ne treba mi još mnogo ulaganja – negde slično ovim
ulaganjima od juče te još oko 2 hiljade dinara da rešimo konačno sve moje sitnice
i trice, pa i kučine...
Još jedna puna kolica morali smo da povadimo iz
dvorišta KOKO ŠINJCA, a dakle gliba i blata te da uklonimo smrad koji je nastao
od silnih kiša...
Onda sam nerado povadila svoje remek delo (ja sam
kriva što ne slušam kako mi kažu mama i tata (mučno je da napravim bilo šta
svoje ja, taman bilo krivo, još od kako mi beše 19 godina), jer oni znaju
doživotno, a uvek najbolje kako se nešto pravi, kako se nešto sadi, te kad umre
jeftina loša koka od 250 dinara ja sam kriva što sam je kupila za naravno tuđe,
a njihove pare, te kad smrdi u dvorištu KOKO ŠINJCA nakon silne kiše, a ne
smrdi koliko se urla i viče, te ponovo sam ja kriva što sam tu donela sav onaj
kamen, a kriva sam što non-stop nešto tražim
i sejem a ono propadne ili neće, a kažu mi da ne vide uopšte moje rezultate, a
verovatno sam i kiriva što nam koke dadoše samo u martu blizu 150 jaja, itd.)…
Kamen sam sav prekopala budakom, a žao mi, jer nije
dugo zaživelo to moje remek-delo, a ono moje kamenje, i tako sam uništila moju stazu
reku i kamenje oprala i sačuvala, pa ću od ponedeljka da se igram sa mojim
kamenjem te da mu negde nađem bolje mesto – okolo žardinjere od nove cigle koja
propada i koja se troši, osipa...
KOKO ŠINJAC neće imati više ništa, kao što sam prvo
i osmislila, a zaboravio je neko u onom mom mučnom decembru 2024 kako mi je vikao da je sve blatnjavo i da tu
treba stazica, a ja sam onda malo improvizovala stazicu od komadića daske a kad
mi je bilo najgore, onda sam ponovo za koji dan uradila tu stazicu od kamenja.
Dakle ništa osim zemlje u dvorištu neće biti, ni stazica više nije nužne. Ali,
onda kad uradih stazicu od kamenja bila je loša nekome jer kamenje nije ravan
beton, a kad pade ova martovska silna kiša kažu smrdi, tako da ljudima se ne
moež ugoditi nikad, ali nažalost ni samom sebi se ne ugađa (7 godina bijem
svoje bitke zbog “Hirošime”, ali bijem i svakodnevnu bitku zbog KOKO ŠINJCA,
jer kako god bih ja, ne valja, uvek negde fali vode, nešto nisam učinila kako
“eksperti” njihovi vele, itd)…
Onda smo na kraju svih radova majka i ja očistile pod
u KOKO ŠINJCU ali ne od govana (izmeta nema to se uredno počisti), već od
blata, i sastrugale alatkama svo blato koje se zalepilo ovih kišnih glibavih
dana…
Kada smo postavili žicu golub je sleteo na krov i
posmatrao te isprobavao žicu čak po njoj hodao te naposletku shvatio da ne može
da više tu ulazi kad god poželi i šta će on na tuđoj teritoriji...
Odsekla sam dve manje grane na lešniku da što bliže
priđe žica u tom ćošku, ali jedan mali deo prostora je ostao uz lešnik nepokriven
žicom, a pustili smo tako, jer nemamo više žice, te da vidimo da li će na tom
jedinom malom mestu biti upada...
I nismo dugo sačekali - otišli smo u šetnju, a kad
smo se vratili mama nam hvata muštuluk, odmah da nam kakže kako nismo još
rešili problem golubova, jer ona nas je sačekala sa novim ne baš lepim vestima-
dakle golub je uspeo da se zavuče u KOKO ŠINJAC što ja nisam htela ni da
pomislim, nikad. Golub je upravo na tom jednom malom mestu, a kroz krošnju lešnika
upao u KOKO ŠINJAC, a majka ga je tu zatekla, malo pobesnela, a on više u
panici nije umeo da izleti iz žice i bio je zarobljen. Mama samo kaže da ga je
malo istukla, a onda ga fino izbacila napolje – tako su radile naše majke, uz
to malo više vičući...
I tako moramo dokupiti još žice jer je svih 12 metara
danas potrošeno, a treba mi još oko 15 metara žice da se dakle rešim i tih golubova
ali i vrabaca totalno...
Onda je granulo sunce, otvorio se azur nad nama, a
ja nemam kad da jurim moj behar i cveće, kao ni pčele, a sve se u dvorištu KOKO
ŠINJCA lepo presušilo i koke su u čistom malo prodisale, kao i ja kad usisam
svou kuću, ali su nam danas dale samo jedno jaje – verovatno zato što smo neko
vreme morali da im se muvamo po njihovoj kući i dvorištu...
Onda sam novu zakucanu letvu ofarbala u crveno da ne
ostavim ništa nedovršeno ili tupo, ili glupo za ponedeljaka kada me do srede
čeka mnogo stresnih i smor poslova van avlije koje moram još da pregrmim, jer
imala sam farbru ostala mi tako da ovaj potez nije mnogo koštao nikoga, a bila
sam i zbog tog poteza “napadnuta” blago rečeno jer zašto to radim uz pitanje da
li mi je to sada najpreče, a meni je u tom času taj moj mali detalj ipak bio
mnogo važan...
Do ručka sve se završilo, a posle ručka na red je
došla brzinska setva o mladini ono što se može, što se ima u zalihama kupljenim
i nema tu mnogo filozofije – a htela sam da to uradim dok ima sunca i topote i napretka
dana...
Danas toplo u “Hirošimi” preko 25 stepeni u plusu te
sam sve najlone poskidala iz “Hirošime” izbacila napolje hoću sunce da dođe do
lišća, a ne preko još jednog najlona (kada se ne skinu na vreme najloni stvore
se male kapljice, a to nije poželjno da po lišću pada te neću da imam teret
tipa skini najlon vrati najlon, itd., seti me odmah na ona presma koje sam
zauvek bacila i ukinula)…
I više ništa neću štititi najlonom ni preko noći ma
koliko noć bila hladna, a šta opstane opstaće te neka bude sve jače neka se čeliči
i prilagođava svim oscilacijama, itd. Prosto čistim svoj radni prostor te iznosim
sve što mi oku smeta, jer počinje najlepši mese setve, špic sezone, a mesec april
kada se unose mnoge glavne biljke ili sva kupovna rasada, ali će da pristiže i dosta
naših biljčica, pa šta ako nema raštana i celera lišćara, nije svaka godina po
svemu ista...
Dok radimo oko žice na junskoj trešnji glasno bruje
pčele, zuje sve jače, a čim je sunce krenulo, a oglašavaju se zujem kao nikad pre
i čim sam ih čula iako je još bilo oblaka znala sam da kiše više neće biti, jer
one, pčele su mi to same kazale, pošto ja najbolje pričam sa cvećem, drvećem i
pčelama, bolje nego sa ljudima...
Od kiša svrakama je malo propalo gnezdo te se jedno
njihovo jaje našlo dole razbijeno na zemlji, a izvan gnezda, dakle razbilo se i
propalo. Zanimljivo one nisu ni jednom pokušale da upadnu u KOKO ŠINJAC – verovatno
jer poštuju moju ljubaznost kad nisam dala nikome da im sriši gnezdo, a kad sam
im prošle godine dopustila da se na trešnji junskoj slobodno nastane te tu
naprave sebi besplatno svoje gnezdo. I te mudre ptice pamte pa umeju dobrim da
vrate jer ničim ih nisam iziritirala da bi mi se svetile i eto one su se moje
dobrote jednom setile...
Konačno se vratila ona ista plavet i konačno je nestalo
sivila i mraka, zime, mraza, te mogu da najave snega koliko žele, a ja u to ne
verujem jer meni je dakle sedma setva, uskoro špic sedme prolećne setve, meni
je proleće, meni je sunce, meni je divota, meni je samo milina…
Za divno čudo moj behar i cveće još uvek prkose
lepotom i nije mnogo uništeno ovom kišom – a to pokazuju lale, zumbuli,
ljubičice, itd...
Iz šetnje donosim jedan buket ucvetalih grančica te
pravim novu ikebanu te menjam pejzaž, menjam atmosferu...
Na kratko obilazim kamenu veliku centralnu kocku i
divim se lepoti cvetova i tek ću sutra da uživam više, najviše, danas sam morala
da malo zasučem svoje rukave te da nešto novo uradim, postignem, preživim,
itd...
Behar sa majske trešnje opada kao i sa nekih krušaka
tako da se kruške već polagano trebe te nastaju iz cvetova mali plodovi. Od
behara prosutog po travi reklo bi se pao neki nežni topli sneg, a te konfetice
obožavam zar ne...
U “Hirošimi” posle ručka sejem cveće šlajer, mešavinu
salate u dve gajbice (a mama me samo pita šta će mi toliko salate, a ja hoću da
imam salate da se njome gađamo), a koristim čašice već napunjene u kojima nije
hteo nići ove godine moj celer lišćar, sram ga bilo, čak ni deseti deo kao
prošle godine kad je ubusio…
I nemam danas volje, a ni vremena da punim nove čašice
zemljom, te odustajem od celera lišćara, neću da čekam na ono što neće nikad
nići kao Godo, jer da je htelo nići do sada bi nešto bilo, a posejan je celer
31 januara 2025, dakle neće pa neće, a samo jedno može biti razlog – loše
seme...
Takođe koristim za setvu danas još 4 gajbice i sve
prazne čašice u kojima je zasejano onih 90 skupo plaćenih semenki raštana, a
presejane su i to krastavcima, jer tu ove godine nije niklo ni zrno, ni budući
struk raštana koji sam posejala dakle 10 februara...
Paradajz volovsko srce mogla bih da ispikujem možda u
ponedeljak u male prazne čašice u iste one u kojima su mi pojeli puževi krastavce...
Čeri mora još malo da ojača, a tek je izbio na površinu
i još izbija, niče...
Posejala sam danas krastavac sunčani potok dakle jedinu
preostalu kesicu koju imam kupljenu, ili na svom lageru...
Posejala sam onda u maloj leji, a na prostoru gde ću
kad otopli krajem aprila ili početkom maja zasaditi svoj batat – još jednu
kesicu kupusa ditmar. Kad nema raštana imaće ranog kupusa i mladih liski za zelenu
sarmicu, a pre neki dan pojeli smo poslednju ostavljenu kesu iz zamrzivača mladog
kupusa ditmar koji smo jeli čitavu dugu sezonu...
Jedva sam primetila od užurbanosti danas, a nakon
zalivanja čašica u “Hirošimi” da su neveni samoniklice već procvetali…
Berem salatu, rukolu, luk praziluk i luk srebrenjak.
Rukola je posejana 30 januara 2025 a stigla je na branje krajem marta 2025 i tek
će da se jede, rasla je možda dugo ali ne ako se uzme njena okolnost u “Hirošimi”
zima i minus 8,2 itd…
Još dva ožiljena ruzmarina iz tegle prenosim u kameni
veći krug napravljen 9 aprila prošle godine, ukraj česme u onu moju kamenu elipsu
tu da zasadim...
Karanfil počinje da cveta u kamenoj elipsi...
Reka se polovično umirila a iza nje u koritu ostalo
nanosa šljunka blata peska plastike smeća itd...
Itd…
Коментари
Постави коментар