Juče nije kao danas, kao što ni danas nije kao juče,
te kiša malo više, malo bez prestajanja, malo bez razvedravanja lije kao iz malog
mlaza ili malog kabla, iako je stisla i magla te se ne vidi baš ništa u daljini,
kao ni u blizini, a kako sve krete posebno pred mladinu najmanje jednu čitavu
nedelju kišiće i padaće ovako, a reklo bi se baš obilato...
Dva bureta od po 500 litara puna su kišnice, ali kišnice
ima i dalje tako da sada sve samo preliva i odlazi u bescen blago onako
istočeno, bačeno, da nastane blato...
Napolju, a dakle po dvorištu, po avliji danas ne može
da se uživa u beharu, u cveću, u proleću, ne može da se radi baš ništa, ali ne
što je kiša i kaljavost već što se treba sačuvati od hladnoće mada mišići bole
danas mnogo više nego juče, a luk se sadio prekuče...
Idealno je zato ušuškati se u svoju ljušturu, te čitav
dan radeći odmarati se u svojoj košnici toploj i ponovo se samo nečim svojim, a
unutrašnjim baviti, ali i malo sanjati ili sanjariti kako se sve uzme, a ko o
čemu - mi o biljkama vazda…
Ako juče nisam slikom dočarala ona dva mala kišna
podliva jutranja ili male provale vode unutar “Hirošime“ uspevam tek jutros po
kiši, po jutarnjem pljusku da uhvatim i taj čarobni kišni naš trenutak…
Kako god kišne sitne bujice preko mog praga nisu nikad
ni pokušavale, a ni uspevale da upadnu pošto imam bedeme kao i mehanizme da ih
mislima svojim zaustavim tu negde ispod svih pragova tolerancije ili
dozvoljenog...
Neven je nikao samo u desnom setvenom uglu, a levo
nije niklo baš ništa, e evo konačno i odgovora: levo se svaki dan ovih dana mog
posmatranja i zavirivanja na toj levoj površini pokažu male rupe dakle tokom noći
kuda izlaze rovci iz svojih podzemnih rovova, i oni su sigurno pojeli sav moj neven
i oni su bušili noćne izlaze ili kanale te kroz leju ranog kupusa ditmar takođe.
Ali ja ih trpim, ćutim, i podnosim te male zavrzlame eko sistema, jer su mi u
svaku ruku ipak saveznici koje ne smem ničim naljutiti, jer bi onda bio svaki
rovak na moje biljke i mene izrevoltiran, pa bi mi naneo više pakosti nego što je
ovo malo proždiranje neizniklog nevena po levojstrani ili donjoj. A desno ili
sa gornje strane neven skoro pristiže za rasađivanje i taman će dobro doći kad
se bude sadila i rasada. Dakle, sve rovke trpim, ne ljutim i oni mi ne prave štetu,
a uzeli su to malo parče za neke svoje aktivnosti i za sada tu nemam ideju šta
da postavim jer oni ništa tu pustiti neće da poraste ili hoće ne znam, pošto
treba istražiti, ispitati, proveriti, a to je malo mučniji proces...
Onda otkrijem moje predivno izgruvale krastavce, kad
blagi šokić, a kad tamo pod najlonom vidim nisu bili bezbedni ni ušuškani,
pošto nekoliko čašica krastavaca pogrickane jesu te shvatim da imam već uljeza
ispod najlona i pitam sebe - šta je to nešto što gricka moje krastavce tako da od
njih ostane samo malo stablo bez ijedne liske, kao i korenje te rešim daih zadržim
te ne znam hoće li biti koristi, jer šta ako imaju neku snagu unutrašnju svoju
da se obnove. A onda prevrnem najlon naopako i sa donje strane koju okretanjem dobijem
da bude donja dobijem tražen odgovor – a uočim tog malog puža golaća tu bebicu tu
trunčicu tu bezazlenost sitnu reklo bi se, ali dovoljno golemog da mi napravi neznatu
“štetu” ili pustoš koju nije napravio mraz i hladnoća, sve te oscilacije u T, te
zato mi je malo više jutros krivo, ali neću popiti pivo. A mama ga je odnela
kokama nosiljama, ja joj rekoh da ga one pojedu, te ga uvila u jednu lisku nansen
salate...
Uzela sam iz gajbica 5 čašica praznih, neizniklih od
crvene salate i još2 prazne čašice od salate nansen toliko dakle, a samo 7 čašica
u kojima nije izniklo baš ništa, dok u svim
ostalim jeste. I onda dopunim još čašica malih zemljom, svega ukupno 22 u koje sam
ja danas uspela da zasadim ožiljenih 19 komada batata svih uzrasta jer možda su
malo tanki i duguljasti pošto nema više svetlosti unutar tog kutka, a svetlosti
koja biljkama sve treba. I sada ćekamo ukorenjivanje te da biljke stasaju dobre
kao buduće sadnce za unošenje u “Hirošimu”. U tegli još ima biljaka za
ožiljavanje, kao što još buja novih malih i mladih mladara koje ću otkidati
sada nešto manje...
Ne može se uživati u beharu, ni u cveću po ovim
martovskim mokrinama, ne može se još saseliti u letnju kuhinjicu na duže kao
prošle godine, a pravo suštinsko pitanje jeste – da li će tu otkraviti nešto
bolje u aprilu koji samo što nije, jer sve je nakvašeno da ako bude vode i kiše
previše samo može brže da istruli kao onih nekih kišnijih godina. I zaista negde
mi sve miriše na neku hladniju, umereniju, sporiju, kišniju godinu ni približno
naglo ili visoko toplo kao one 2024 ili prošle. I sve nekako čami te kao da mu
fali više pokretačke gruvačke svetlosti i toplote da uzbuja te ko bi sada mogao
da zamisli iz ove magle i kiše da za 3 nedelje već treba rasadu zasaditi ako
nema snage da sve to do tada bude toplije
i svetlije i bujnije i jače. Možda ima nešto u ovoj kiši što mi sve ovako
šapuće, ali to mi isto kaže da ovo možda bude neka rodovima i plodovima obilatija
godina...
Paprat se još nije probudila, a nije krenula ni
baronova crvena trava…
Kalu su malo “opržili” martovski mrazevi, ali se ona
vratila i krenula, dok gaura se mnogo vieš probudila iz onih svih osušenih
stabljika koje sam samo malo jednom i srezala…
Koke nosilje ne ulaze ni po ovoj kiši a samo otresu perje, okupaju se i gacaju po baricama koa da su rode ili čaplje a mi se sve čudimo da nisu možda baš lude jer kako neće da se zavuku u svoje divno sklonište koje ne prokišnjava...
Itd...
Коментари
Постави коментар