Još juče, 4 marta 2025, a malo preko 3 sata rada dakle
oko 3 i po sata utrošeno je na generalno sređivanje, prepiranje i brisanje,
čišćenje letnje kuhinjice, od koje smo se rastali oko mitrovdanka 2024 onako hajdučki, junački, tako da od juče tamo
može da se u čistom i blistavom prostoru ponovo kuha čaj, kafa, ali i ruča čim
više otopli, a ponovo kuhinjica kreće da se sve više koristi kako počinju i
naši avlijski radovi, poslovi, planovi...
Juče su koke podarile najviše jaja čak 5 komada, ali
od toga jedno je jaje nađeno razbijeno te je moralo da se dakle baci, a snele
su čak 3 novo pridošle koke, a samo dve naše skupe lenjivice Tomindanke koje
nikako da pronesu nešto više jaja...
I naše stare koke snesu po neko jaje, mam ih uhvati
na gnezdu…
Juče takođe malo začeprkam po šljunku i primetime da
i treća zasađena lala u saksiji na mojoj terasi izniče, dakle sve što zasadim
niče čak i kad ga zatrpam rečnim šljunkom...
Nove koke su na velikom udaru, onako ružne, ofucane,
neugledne, te ih je lako proterati u čošak, lako žive žderati, kljucati, na
njih nasrtati, i stalno su na udaru našeg brojnog jata gde imamo nepovoljan
odnos 16 protiv 5, te naše koke ove koke nove mučki dušmanski politički baš kljucaju
gde gdo stignu a najviše ih kljucaju u zadnjicu otromboljenu, viseću, iznošenu,
spuštenu, ili u to njihovo napućeno dupe kokošije, dakle a tamo gde ove saterane
koke u čošku, u samo donjim gnezdima, gde im inače okrenu, leđa, glavu, dupe, te
dve koke kako majka tvrdi uskoro neće više preživeti te krvave nasrtaje, jer će
im kako kaže ispasti creva…
Ja je smirujem da mora sada da pusti sve jer imamo
ipak mnogo prečih i težih problema, a ovaj moj novi eksperiment sa 5 koka neka
bude kako bude, priroda to sve ipak sama reguliše, te da malo odahne te neka se
Darvinova selekcija opstanka sama napravi po prirodi i ćudi njihovoj, a meni je
jako čudno da jedna koka kljuca živo krvavo meso neke slabe nemoćne druge koke
do krvi do bola do užasa kao da i u njima ima neke zere kanibalizma koji se
sreće verovatno jedino u rasi ljudskoj, ili ga ima i u rasi životinjskoj (ja
sama htela odavno da propitam kako se izađe na kraj i sa takvim kokama, kako ih
ipak jeste moguće povratiti u život osunčan, a sada odustajem od kupovine više
takvih koka, ali morala sam i ovaj eksperiment da doživim, nekako bolno oživim,
preživim, itd.)...
Nisam mnogo platila te koke samo 1250 dinara, te
zato odustajem jer mama tvrdi da su ove nove koke pune onih pipa ili pipica, ali
će ih sunce i vazduh ozdraviti, očistiti, a ja nemam vremena da se time bavim,
bavim se svojim njuhom više, možda postajem slična psu, verujem najviše svom
njuhu, a danas kad uđem u KOKO ŠINJAC da
očisti malo kokošiji izmet vidim nove koke više ne smrde dakle očistile su se
tužne i prodisale te verujem da i one mogu da se rehabilituju i opstanu i
postanu deo jata, nešto navijam za te stare, ofucane, odbačene nemoćne
izrabljene koke i poželim da gledam to čudo njihovog uklapanja i vraćanja u
humaniji život pod suncem kakav i zaslužuju...
Petao Petko kukuriče ali ne baš mnogo učestalo kako
majka očekuje te retko pusti svoj glas da ga samo najbolji sluhista može da
uhvati i primeti, jer malo je lukav više nego ostali petlovi...
Jutros petog martovskog dana primetim mladari ili izdanci
na batatu postaju prave predivne lisnate skulpture i svaki čas sve izgledaju
jače i bujnije, a rastu vidno, osetno, primetno prosto bujaju iz najobičnije
vode. A bila sam u sebi jako skeptična ali se sada sebi slatko nasmejem kad
vidim da onako naizgled ništavan batat ipak može da oživi te pusti brojne mladare
ili izdanke…
Moja lavadan u “Hirošimi” dobro gruva, ali iz sebe pustila
je ove zime jedan novi zavidan mladar samoniklicu od koga će takođe uskoro
postati pravi žbun. Treba živeti za lepotu i krasotu takvih nicanja neočekivanih
kada onu sumnju i skepticizam svoj u sebi porazim ili pobedim…
Drenjak je prekrasan i ima ga sve više i više, ali
nažalost na drenu još nema ni jedne jedine pčele, mada ima nekih sitnijih insekata,
ali pčela nema ni za leka ovog proleća 2025 koje eto još samo malo stiže
kalendarski za 15 dana. Pčele nam nešto poručuju ako nisu baš sve izumrle ove
zime…
I nema još u avliji narcisa kao prošle godine i to je
mislim dobar znak, jer nešto mi šumi i šapuće da će ovo biti neka bolja i
umerenija godina nekako prava u ono svoje najpravije vreme, a ne onako naglo i
preterano rano kao prošle 2024 godine, ali da vidimo do konca kako će da se zbude
i da li je taj unutrašnji šapat nepogrešiv...
Danima razmišljam o krečenju voćnjaka i malo kasnim
u poređenju sa prošlom godinom, ali čekam da se otvoir jedno pola sata vremena,
čak i manje od sat vremena divnog osunčanog prostora vremenskog da i to sa
lakoćom obavim. I utrošim dve i po kofe kreča te okrečim sve za pola sata rada,
po divnom osunčanom martovskom danu. Ovim se dakle počinje i ovim sve nekako dobija
onaj življi obris i oblik jer počinju nove slike prolećne 2025...
Krečim svaku voćku, a dakle sve sem lešnika, oraha,
drenjka, smokava...
Sa žardinjere od cigle skinem mrežicu jer je sav šeboj
počeo da izniče, ubusio, a kreće jako bojažljivo i turski karanfil, a šeboj je
definitivno jači, mnogo jači, najjači, mada koke proture kroz žicu glavu i kljucnu
nešto iz te žardinjere – te i ovo puštam da se po prirodi stvari samo po sebi izbori
ili održi ili ne održi – volim takve oglede, opite, izazove, jer kako bih došla
do zaključka u budućnosti...
Oko 15 sati u “Hirošimi” baš mediteranski pretoplo
čak 30,7 stepeni u plusu, a najviša dnevna danas registrovana pokazuje da je ovo
za sada bio najtopliji dan u “Hirošimi” a izmereno je čak 33,7...
Koke su danas snele samo 2 jajeta od toga jedno ponovo
razbijeno jer nove koke ne umeju da se “naviknu” na nošenje jaja izvan kaveza u
udobnom drvenom gnezdu te po neko njihovo jaje bude napuklo i smrskano te
bačeno na compost samo. Ali, treba dati i tim nespretnim kokama i neuglednim
neizglednim šansu da pokažu da mogu u humanijim uslovima da budu ravne kao i sve
ove nasrtljive koke koje drže do sebe i koje su na visini svojih kokošijih zadataka
šepurenja ali ne i veće nosivosti, a imaju svu zgodu pa i dalje nikako da se “prokake”
od jaja...
U dva velika bureta skoro 800 litara nakupljene
kišnice, mašala, te belo manje bure iznosimo konačno iz “Hirošime” a mama i ja
kantama prenosima iz velikog bureta kišnicu jer i danas sam neke čašice zalila
jer imam mediteransku klimu pod svodovima svoje “Hirošime”…
Između krečenja i nekih drugih poslova usledilo je ono
nešto nasušne šetnje po osunčanom danu te u rečnom priobalju u nizini krenula
je već i ljubičica plava ali i jagorčevine žute. A pre 7 dana na planini krenuili
su prvi šafrani onako bojažljivo tako da ih već treba da ima tamo gore mnogo jače
i više...
Predugo nebo nije bilo ovako divno plavo kao dansa
te treba nakupiti te plaveti unutar sebe što više te izlečiti svo ono sivilo
koje nas je mrvilo i gutalo i ništilo i pritiskalo
još od konca stravičnog decembra 2024…
U travi velikoj ispred nogu šmugnuo je jedan
naduvani ogroman zelembać a nije bilo prijatno te ću u narednim danima izbegavati
višlje trave i vlati jer ne bih da me šuškanje naduvanog zelembaća isprepada
kao da je šušnula negde neka guja...
Onda sam htela da zbućkam nakon krečenja voćaka nešto
što do sada nisam i tako su nastale prve palačinke iz rerne gotove za 20 minuta...
Treba koristiti dakle svaki plavi osunčani dan kako
za šetnju tako i za male sitne početne avlijske radove, aktivnosti, tako da
negde već imam obrise i za veliko samo svoje sutra, ali neka se sve sutra čudom
otvori meni u meni, a samo onako kako trenutno još sve mora, ili ne mora, itd.,
itd...
Itd…
Коментари
Постави коментар