Prva dva tulipana krasna danas već ucvetala, a u
blago sunčanom delu dana i prva dva otvorena tulipana jesu ona dva u saksiji
koji se gaje na mojoj terasi…
Procvetala je dakle jedna žuta i jedna crvena lala,
a uskoro će im se u cvetanju pridružiti i treća lala…
I to je sada ona krasota koju sam ljubomorno čitavu jesen
i zimu morala da ušuškavam te da zbog nje sve domišljam, smišljam, a kako da
sačuvam 3 lale od ptica čeprkuša…
I sada najviše hvala mojim saveznicima, tom
združenom mnoštvu rečnih kamenčića, jer jesmo pobedili sve ptice nasrtljivice posebno
one inteligentne čeprkuše. I više ih nema od kako sam tu prosula ili samo postavila
moje saveznike moćne rečne kamenčiće pune energije hučne vode...
Koke su danas progonile onu goluždravu rugobu od 250
dinara, koja liči na supa, a kako je počelo nasilno možda je već do sutra
ubiju. A načele su je negde na leđima. I tako su nemilosrdne ali se ova rugoba
goluždrava još bori, još otima, još im pobegne, mada tužna teško da će opstati
dugo u tom jatu gordih, fino lepuškastih oformljenih koka i kokica. No, samo za
sada kao da trpe onu još preostalu i petu koku od 250 dinara koja je jedina
data kako valja, dakle u ispravnom stanju sa svim perjem na sebi, a sve one tri
već izgubljene koke dobila sam loše (kao kupovina mačke u džaku) već tamo
osuđene na brzo lipsavanje, ali Darvin je tako kazao te trpim nemoćna dok jači
ne potisne slabijeg, u ovoj borbi surovoj za opstanak…
Danas nisam imala posla, ni elana, a ni volje, nema
sunca, a i da jesam ne bih nikad rintala po tom sivilu, po tom strašilu od
stvarnosti, po hladnoći, po hladnom vetriću, po delu dana u kome je više oblačnosti
i sumračnosti nego sunca i vedrine ili bez one plaveti. I samo sam uradila i
udarala 3 puta žešće macolom, a još samo jedan detalj na kompostištu koji juče
sam možda namerno preskočila, jer valja se svaki dan po nešto malo uraditi, iz
mesta pomaknuti, negde sebe ugraditi, itd...
Postavila sam bočnu stranicu kao treću ograđenu stranu
i fiksirala je do dogodine, da bi dobila svoj zatvoren ugao, ali i otvoren prostor
sa cele gornje duže strane za dalje iznošenje komposta gde i kad zatreba, ali
dobila i taj dragoceni ograđeni kutak ili konačni ugao u koji ću prazniti svoje
kućne vanglice pune otpada…
Ove godine uz najlon “Hirošime” postavljam lakše
presmo i dobro ga pričvrstim macolom najpre spolja, a onda iznutra armaturom da
drži sav budući teret koji tu budem skupljala i odlagala tokom jedne godine
cele...
Tek sam možda ove godine 2025 napravila još estetski
lepši ovaj kutak za odlagaje korisnog otpada...
Onda čistim po avliji neke kamene oblutke, plevim da
ih ne obuzme i proguta trava, te punu vanglu načupkam trave rukama, noktima
kojih nemam više, a za koke nosilje, tu na ulazu u “Hirošimu” i bočno levo oko
male plave paletice kad gle čuda. Tu dolete kao na moje levo rame, a zapravo na
drvenu plavu lajsnu kraj koje sam čučala…
A dolete neko malo skakutavo čudo, dakle verujem skakavac
ali u braon boji (nisu skakavci samo zeleni) i stade da uživa, da ćuti, tu tik
kraj mene a nije se uplašio, ni mrdnuo, a nisam ga hipnotisala ničim, jer prosto
tu se nekako zalepiše naše dve skakutave energije tako da sam mogla da ga istražujem,
posmatram, zumiram, gledam, itd...
Onda sam videla guštera u “Hirošimi” koji je trčao i
bežao, jer ipak nije hteo da mi dopusti da mu se približim više ili bliže a posebno nije strašljivac i plašljivac
dopustio da ga zumiram, jer nekako je sigurno mnogo senzitivan, ili očajan te
beži iako ja nemam loše tendencije da ga bilo čime ugrozim. No, lepo je videti,
znati da se moji silni mali saveznici iz dana u dan, iz časa u čas već vraćaju
na svoje stare hirošimske dužnosti, a dakle sve same naše dalje budnosti...
Trešnja je danas bila puna pčela, iako je za sada stisnuta,
malo pakosna pa neda svoj behar, neda najlepši deo svoje duše, a to još znači
da ih je u jednom času bilo u visinama krošnje mnogo više nego svih ovih dana,
ali dosta manje nego prošle godine. I sleću na behar koji se postepeno i
polagano, bez žurbe otkriva, otvara, a
pčele zuje i konačno danas čujem prvi zuj, ali ne zuj nagao i ne prejak, ali ipak
taj mali zuj uhvatim, mada samo treba imati izoštren sluh ili čuj duše...
Danas je bilo pčela na ulazu u “Hirošimu” po svom našem
avlijskom maslačku…
I tako viđam najpre medonosne pčele, a onda oko moje
skulpture od posečene dunje primetime muvaju se dve neobične pčele, ali nisu
bumbari, a krupne su, a nisu ni male medonosne vidim po boji, po šarama, i nekako
su više riđe te ja verujem da su ovo ipak bile dve divlje pčele. A onda sam na
svoje oči dalje videla kako ta jedna divlja pčela nestade u jednoj maloj rupi i
zagnjuri se, zavuče u stablo posečene dunje a bilo bi lepo da tamo nevidljivo iznutra
ona napravi neko svoje osmo svetsko čudo, čudo...
I na obali reke čujem i gledam mnoštvo ptica, čak i
nekoliko bumbara zujača i po neku divlju pčelu ponovo krupnu, riđu, a malih medonosnih
pčela tamo nešto danas nema...
Kako su mrazevi martovski ostavili grubog traga na
svemu čega su se proteklih dana takli a što beše nežno i nejako, krhko, te oštetili
svu tu prolećnu lepotu i čistotu behara te po njima danas viđam neke braon
fleke, braon mrlje kao da su od tek sveže, a prosute a tek skuvane kafe. I tako
je ovaj behar koji je pohrilo unapred da se otvori prvi ili pre svega, a kruške
pre trešanja, ipak nekako prvi nagrabusio, prvi osetio ujed mrazovitog
jutarnjeg povređivanja i ranjivosti jer ima ove lepe male ožijke, ima rane, ima
tragove...
Narcisi su već počeli da neosetno prolaze doduše tek
prvi se sasušuje, prvi nestaje, nestaje i prolazi, a za njim će postepeno i
uskoro i svi drugi ostali samo proći, nestati, zgasnuti, mada za sada oni i
dalje samo prkose. I tako se gube one početne svežine i prvi sokovi prolećne bujnosti...
Šetajući i gledajući po avliji primetime - gle novog
čuda - iz moje trave izbija krasota, jedna divlja žuta jagorčevina, jer nekada mnogo
mnogo pre nastanka “Hirošime”, pre pojave jutjuba sadila sam svuda po avliji bele
i plave divlje ljubičice, kao i jagorčevine žute...
Itd…
Коментари
Постави коментар