Još juče u avliji videh prolete u širokom letu
prelepi prvi žuti leptir, ali nisam klicala ni sricala da leptir leti lužonom, a
ja družinom kao nekada…
Prvo lepo što me jutros sedmog martovskog dana 2025 dočekuje
u mojim kamenim kockama i alejama jesu prva dva cveta šafrana koji su čitav dan
pozirali veličanstveno...
Bogme, onda primetime baš da su zapupili dobro i narcisi,
kao i zumbuli te za nekoliko dana i tu ću imati krasotu, prve prelepe bele
cvetove voljenog narcisa...
Ali, merač u “Hirošimi” danas lepo kaže, pokaže, dokaže
da je juče najviša zapamćena dnevna T iznela čak 35,5 stepeni u plusu - te
imamo ponovo leto...
Sutra ponovo treba proveriti samo da li ima promene
po pitanju najviše vrednosti T, a što se tiče zapamćenog ovogodišnjeg minsua on
se neće više menjati te ćemo pamtiti kao najnižu T onih minus 8,2 kao nešto najniže
ove zime 2025...
Jedna tegla batata baš dobro gruva te su listići sve
razgranatiji, a kako brzo napreduju biće spremni za ožiljavanje...
Onda se čovek smiri zbog svega preživljenog od juče,
zbog svega od jutros, te po ko zna koji put mučno brzo shvati da je sve
preteško da su svuda nama odvajkada samo prepreke i barikade, teškoće, nevolje,
ali mora da nastavi da se čovek bori, da muke svoje broji, i tako dalje, a uskoro
će kad dođe bolji vakat čovek preskočiti i preboleti, dakle prebroditi sve to nepredviđeno
i potmulo, te postići ono što treba, što se mora, ali sa naravno ponovo nekim
određenim “zakašnjenjem” ili odlaganjem svega...
I zato je moralo da se nastavi upravo tamo gde smo prekinute
još juče u onom našem poletnom rasturanju komposta te tih nekoliko unetih i
raznetih kofa povrati, oporavi nam dušu, ulije volje, snage, energije, itd…
Kompost raznosim u srednje tikvište prvo…
Onda u najmanji treći setveni avlijski boksić ili
krevetić...
I kad je sve napolju napunjeno kompostom, osim naše najveće
bundevište vreme je da se ono najbolje, najsitnije unese u “Hirošimu”...
Prvo počnemo sa pomeranjem čašica, gajbica, te unesemo
nove slojeve komposta po desnoj i levoj strani naše ponosite sredine, naše dve
glavne hranljive arterije, a onda i po donjem kraju, a tamo gde imamo setvu gde
već rastu biljke preskačemo, a to ćemo olako dopuniti kad počupamo salatu,
rukolu, rotkvice, itd...
Sada je sve dobilo neki novi, a prolećni izgled, te malo
smo samo neke stvari pomerile s mesta na lepše i bolje...
Ako šta volim u buđenju proleća da uradim, onda volim
tih nekoliko osunčanih dana dok ne razvučem svoju gomilu komposta i dok sve ne
ugradim u setvene parcele svoje. Kompost
nije težak, nije kaljav, zato ga nosimo kofama, lagano je, suvo, dakle dobro je
i sazreo kako je malo bilo snega i kiše tokom zime…
Kompost vrca od crvenih kišnih glista koje unosim u “Hirošimu”,
a bele debele crve sa dna komposta bacam, odstranjujem i čuvam među nesagorelim
granama da ponovo sa njima kao sa bitnim razlagačima započnem pakovati novu
gomilu onu koju ću načeti negde marta 2026...
Ponovo sam morala da zalijem čašice jer je u “Hirošimi”
već nekoliko dana preko ili oko 35 stepeni u plusu, a dakle imamo već duh mediterana
usred meseca marta...
Jedno čitavo presmo utrošile smo komposta i stigle već
do metalnih okvira starih vrata. Razvaljujemo stranice, te mi kad sve unesem i
raznesem predstoji postavljanje novih okvira za kompostiranje…
Sa strane odvajam ono što nije dobro sazrelo, a to nešto
krupnije granje (mahom ono što se zadnje u jesen 2024 čistilo po avliji) brlog kojim
ću početi novu kamaru za sledeći mart 2026...
Dok smo kupile kompost u kante začujemo nešto zuji ali
nije pčela još, već jedan zvučni možda dobro ozvučeni bumbarčić pokrupan, te on
tako veselo danas baš zuji. I dalje mi ostaje velika enigma zašto pčela još nema
napolju a nije hladno da ih ne bi bilo, čak se očekivalo...
Ali neverovatno na suncu danas ima svega, ima najviše
smrdibuba te jednu nađem sunča se ispod moje majske trešnje na našem astalu, a
pošto je fino usklim onda je fino “oduvam” samo jednim hitrim nokautom ili udarcem
svoja dva nokta u naš compost u veliko bundevište...
Koke su danas mnogo kokodakale i rakolile se ali u gnezdu
danas samo trc jedan, samo jedno belo jaje...
Koke od 250 dinara ne znam koliko će potrajati, tri
su kuražne i jake, a četvrta ima
ugroženo dupe, tako da majka predviđa i njoj sudbinu one već umrle koke...
Gledala sam svojim očima u neverici kako ta tužna koka
okrene dupe onoj nasrtljivoj jačoj koki koja je kljuca do besvesti kao pšenicu čak
i kad sam je ja išnula, ne pomaže, ta agresorka i tlačiteljka tako nekako hoće…
Sutra mi treba još sunca i zgode da u nekoliko kofa još
razaspem komposta, ali otom potom, jer treba iskoristiti mudro još jedan svoj radni
poletni dan…
Itd…
Коментари
Постави коментар